Murat Tahirović: Revizionizam neće proći, vrijeme negatora genocida prolazi

Iza nas su godišnjice stradanja Prijedora i Srebrenice. Svijet je još jednom došao u Bosnu i Hercegovinu i pokazao suosjećanje sa žrtvama. Nikad tako moćno kao ovaj put govoreno je protiv revizionizma i negatora genocida. Vrijeme je da se u Bosni i Hercegovini pokuša dati strateški odgovor na pitanje očuvanja kolektivnog pamćenja ove tragedije.

Murat Tahirović, i sam logoraš, daje odgovore šta će biti sa arhivom Tribunala, kako protiv revizionizma i negatora genocida, kako sa genocidom u školama, šta sa Zakonom o zaštiti žrtava...          

NAP: Šta je sa dokumentacijom Tribunala u Hagu? Govori se da je prebacivanje u Sarajevo gotova stvar. Bio bi red da ta građa bude u posjedu apsolutnih žrtava prošlih jugoslovenskih ratova – Bošnjaka u BiH. 

TAHIROVIĆ: Ujedinjene nacije (UN) nisu donijele konačnu odluku o arhivi tribunala (ICTY) u Hagu. Grad Den Hag se pojavio sa prijedlogom da arhiva ostane u zgradi gdje je sada smješten ICTY. Također, ne treba zaboraviti da je MICT – rezidualni mehanizam, nasljednik ICTY-a i da je jedna od funkcija MICT-a da se na kraju rada pobrine, a u saradnji sa osnivačem (UN-om) o arhivi i ICTY-a i MICT-a. MICT svoj rad neće završiti vjerovatno za narednih deset godina. Važna je činjenica da su sve kopije iz arhiva ICTY-a dostupne preko INFORMATIVNIH CENTARA TRIBUNALA koji su osnovani u Sarajevu (Vijećnica) i Srebrenici (Memorijalni centar Potočari). Uspostavu INFORMATIVNIH CENTARA TRIBUNALA, preko međunarodne zajednice i ICTY-a su nuđeni svim državama bivše Jugoslavije i treba znati da su to svi odbili, uključujući i grad Banja Luku. Naravno, ne smijemo zaboraviti da je uložen veliki napor da se cijeli projekat INFORMATIVNOG CENTRA TRIBUNALA ne uruši zbog opstrukcija i odbijanja država bivše Jugoslavije, ne samo Srbije, Crne Gore i Hrvatske već i Slovenije i dr., te da su mnoge organizacije iz Bosne i Hercegovine bile uključene u projekat osnivanja centra u Sarajevu i Srebrenici.

NAP: Šta uraditi sa tom sudskom građom? Kako je učiniti dostupnom javnosti i historičarima? Kako tu građu iskoristiti kao odgovor na stalno negiranje najgorih zločina protiv čovječnosti i negiranje zločina genocida?

TAHIROVIĆ: Ideja ICTY-a, ali i ideja organizacija žrtava iz Bosne i Hercegovine, je da preko INFORMATIVNIH CENTARA TRIBUNALA svu građu stavimo na raspolaganje svima, da se umrežimo i da centri budu “živi“; da građa nije samo mrtvi historijski zapis na papiru nego da se aktivno koristi u edukaciji mladih, da se umreže škole, fakulteti, da se nastave istraživanja ne samo historičara, već istraživača svih relevantnih naučnih oblasti pa i samih građana, da građa posluži da memorijalizuje i da se na taj način borimo protiv negatora počinjenih zločina u Bosni i Hercegovini. Mi pokušavamo i radimo na tome da upravo sadašnji ali i bivši djelatnici ICTY-a i MICT-a, sudije, tužioci, istraživači i drugi budu uključeni u ovaj projekat, da nam pomognu da građa ICTY-a kroz INFORMATIVNE CENTRE TRIBUNALA bude način implementacije svih nalaza tribunala. Zbog toga nam je potrebna i podrška međunarodnih predstavnika u BiH. 

NAP: Kako napraviti muzeje zločina protiv čovječnosti i zločina genocida nad Bošnjacima širom BiH? Kako dati odgovor na historiju stradanja svakog grada posebno, od Srebrenice, Prijedora, Sarajeva, Vlasenice, Rogatice, Brčkog,  Mostara, Bijeljine, Foče..? Kako u jednoj jedinstvenoj formi sačuvati tu našu tragičnu historiju?

TAHIROVIĆ: Naravno, arhiva tribunala je neiscrpan izvor dokaza pa bi trebalo razmišljati da se osnuje fond za istraživanje ali i stvaranje muzeja genocida u svakom mjestu gdje su počinjeni zločini velikih razmjera poput: Brčkog, Prijedora, Sanskog Mosta, Foče...

Isto tako smatram da bi trebali na neki način kroz priznanje, zahvaliti se za učinjeno svim onim koji su dali svoj doprinos istraživanju i dokazivanju genocida. Ta priznanja ne bi trebala biti ograničena na jednom u godini i na ograničen krug ljudi i da budu “mrtvo slovo na papiru“.

Cilj nam je da upravo mladima, zbog toga već duže vrijeme ostvarujemo saradnju sa univerzitetima u Bosni i Hercegovini a koju planiramo proširiti i na regiju, prenesemo naša iskustva kako bi oni sami, kroz dokumentaciju ICTY-a, upoznali obim zločina te da uz našu podršku ali i svih drugih organizacija žrtava, pomognu da se uspostavi jedan sistem i kriterij koji bi stalno bio aktivan i koji bi bio prestižan, da se nagrađuje svako kvalitetno djelo koje ima utjecaj na istraživanje genocida, borbu protiv negiranja zločina genocida, te promovira svako djelo koje pomaže žrtvama. Zašto npr. ne bi odali priznanje svima onima koji su svjedočili pred ICTY ili Sudovima u regionu i Bosni i Hercegovini. Imamo svjedoke koji su bezbroj puta svjedočili i izlagali svoje živote svjedočeći, traumatizirajući sebe i porodicu dokazujući istinu. Zašto ne dati priznanje svakom autoru, istraživaču, piscu... koji je svojim radom, pisanjem, djelovanjem, zalaganjem u bilo kojoj sferi pomogao da se zločin dokumentuje i da se ne zaboravi. Kroz masovnost i organizaciju priznanja u kontinuitetu najzaslužnijim podsticati borbu na istraživanju zločina i borbu za nezaborav i negiranje genocida. To je nešto što trebamo predati našim mladima da valorizuju urađeno i da naprave kriterije za budućnost. U budućnost se mora ići s lekcijama naučenim iz prošlosti.

NAP: Samo u BiH nije priznat genocid u Srebrenici. Kako u Bosni i Hercegovini spriječiti historijski revizionizam?

TAHIROVIĆ: Sve polazi od političkih i vjerskih elita koji kreiraju društveni život. Ključni izvor bosanskohercegovačkih problema dolazi izvan BiH. Kada Vučić, koji će u narednih nekoliko godina kontrolisati sve u Srbiji, ali i patrijarh priznaju počinjeni genocid u BiH, onda će to uraditi i većina političara iz srpskog naroda u BiH. 

Međutim, Vučić i patrijarh nemaju utjecaja tamo gdje Bošnjaci u BiH organizuju društveno politički život, i stoga je neshvatljivo i daleko opasnije nepostojanje institucionalne edukacije u gradovima sa, uslovno rečeno bošnjačkom većinom, o zločinima u BiH, dakako moralna odgovornost i obaveza njihovog osnivanja je neupitna. 

NAP: Negiranje genocida je najavio ministar obrazovanja RS-a. On je rekao javno da djeca u RS neće učiti o genocidu u Srebrenici. Nažalost, ni u školama nekih kantona sa bošnjačkom većinom djeci se ne predaje o genocidu u Srebrenici.

TAHIROVIĆ: Historija se mora izučavati. Govor gospodina Carmela Agiusa, predsjednika ICTY-a, 11. jula 2017. u Srebrenici, poruka je svima koji negiraju genocid ali i poruka svima nama. U duše žrtava taj govor je ušao kao najmoćniji lijek. 

“Dragi revizionisti, Vaša djeca, Vaši unuci, jednog dana će shvatiti da istinu o onom što se dogodilo ne mogu naći u svojim domovima, gdje je ona iskrivljena - već izvan njih, gdje im je dostupna kao na dlanu. Oni će otkriti istinu, ne iskrivljenu istinu, a kad je otkriju, počet će da se pitaju - šta još krijete“.

Također nam je rekao da negatori i revizionisti žele da nas slome kao grupu i da imaju za cilj podjelu Bosne i Hercegovine. Gospodin Agius je poistovjetio negiranje genocida sa slomom grupe i podjelom države i posavjetovao nas da ne nasjedamo i ne upadamo u tu zamku negatora. Vjerujem da će ovo obraćanje gospodina Agiusa, bar donekle inicirati međunarodne predstavnike u BiH da pomognu donošenje Zakona o zabrani negiranja genocida na državnom nivou, odnosno da se Zakon nametne. Donošenje Zakona o zabrani negiranja genocida je prije svega pitanje morala ali i autoriteta međunarodnih predstavnika jer negatori su pokazali kroz svoja djela ali i javne istupe da su nasljednici politike Miloševića, Karadžića i Mladića.

NAP: Kako zaštititi historijske ličnosti od kleveta i laži? Kako zaštititi majke Srebrenice i Prijedora od stalnih kleveta? Kako sačuvati i tu njihovu veličanstvenu borbu za istinu?

TAHIROVIĆ: Vašim pitanjem ste dotakli i suštinu odnosa. Više od deset godina mi se borimo za usvajanje Zakona o pravima žrtava torture na nivou BiH. Političke elite u BiH nisu spremne za donošenje ovog Zakona i pored činjenice da je UN već nekoliko puta intervenirao.

Zakon bi obuhvatio sve žrtve, bez obzira na nacionalnost i to je očito naš najveći problem što insistiramo na Zakonu na državnom nivou. Međutim, usvajanjem Zakona bi se riješila sva bitna pitanja, žrtve bi bile zaštićene i na način o kojem me pitate. Revizionisti, negatori su isti kao i oni koji su organizovali i počinili zločine, oni bi najviše i jedni i drugi voljeli da ne postojimo i da se naš glas ne čuje. Mi se njih ne bojimo, njihovo vrijeme, polako ali sigurno prolazi.

Krivični progon zločinaca u BiH se mora intenzivirati. Do sada urađenim nismo zadovoljni, i svi u Bosni i Hercegovini ističu da nisu zadovoljni, a opet se nastavlja po starom. Ako može biti Sud za Kosovo u Hagu, zašto ne može biti i Sud za Bosnu i Hercegovinu u Hagu ili se u BiH moraju drastično mijenjati načini procesuiranja ratnih zločina. Mi smo izložili svoje ideje i zahtjeve i čekamo odgovore, odnosno rezultate. Krivičnim progonom ratnih zločinaca i borbom protiv negatora i revizionista mi se najbolje štitimo od svega, a napadima na žrtve se služe upravo revizionisti, negatori, organizatori i oni koji su u njihovoj funkciji.