Zašto je propao dogovor Izetbegović-Halilović o političkim ubistvima

Prošlo je više od dvije godine, kada je krajem jula 2015. godine postignut dogovor Bakira Izetbegovića, lidera SDA i Sefera Halilovića, lidera BPS-a, oko problema sa neriješenim ubistvima i aktima koji imaju oblik terorizma. Fokus je bio na dva slučaja: ubistvo Seferove supruge Medihe Halilović i oštećenje mezara Alije Izetbegovića, prvog predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, u eksploziji nepoznate naprave, što je označeno kao teroristički čin.      

“Tražimo da se efikasno pristupi rješenju ovog pitanja, da se konačno skinu stigme i hipoteke te da se razjasni ko stoji iza toga. Spreman sam s te strane iskoristiti sve postojeće mehanizme i eventualno kreirati i nove mehanizme kako bismo te stvari konačno raščistili”, rekao je Izetbegović, a Halilović ga je tada podržao.

U Federaciji su se tri ubistva po medijima vrtila više od dvadesetak godina, kao ubistva sa političkom pozadinom. Pored Medihe Halilović, kao politički atentati su tretirana ubistva policijskih funkcionera Nedžada Ugljena i Joze Leutara. Napisane su stotine tekstova, ali istraga nikad nije završena. Već je dvadeset godina prošlo kako je Sefer Halilović podnio krivičnu prijavu za ubistvo supruge. Tužilaštva nisu uradila ništa da se ovi slučajevi riješe. Više od dvadeset godina ponavljaju se ista pitanja o ovim ubistvima, premda je i pred zakonom nastupila potpuna zastara.

Nakon ovog dogovora izgledalo je kao da su svi nesporazumi prebrisani. Zaboravljeni su brojni napadi koje je Halilović u svojim knjigama brutalno ispisao protiv rahmetli Izetbegovića, nazivajući ga izdajnikom i fundamentalistom. Zaboravljeno je i da je Alija Izetbegović nazvao Sefera Halilovića “čovjekom koji ima problem sa nedostatkom lične hrabrosti”.

Nakon svega, od dogovora Bakir Izetbegović-Sefer Halilović očekivala su se rješenja i novi zamah Tužilaštva. Ali, dvije godine kasnije, kao i dva desetljeća prije, nema ni naznaka da će se bilo šta početi rješavati. Tužilaštva i dalje mudro šute, a mudro su zašutili i Bakir i Sefer.   

Politika je morala reagirati da se po svaku cijenu otkriju počinioci, jer svako ubistvo ako nije riješeno formalno bude svrstano u politička ubistva.

Agencija Patria imala je uvid u interesantno svjedočenje koje se nalazi i u spisu Tužilaštva vezano za samu istragu.

“Granata koja je usmrtila suprugu i šuru gospodina Halilovića, jedna je od stotinu hiljada granata palih na grad Sarajevo, kojom prilikom je poginulo više od deset hiljada građana i ukoliko postoji ijedan promil mogućnosti da se u ovom slučaju radi o ubistvu, planiranom i počinjenom od strane nekog lica, to lice može biti samo Sefer Halilović“.

Kao obrazloženje ove tvrdnje, svjedok je naveo činjenicu “da je Sefer Halilović u to vrijeme bio u lošim odnosima sa svojom rahmetli suprugom i da je živio sa drugom ženom, što bi mogao biti sasvim dovoljan razlog za ubistvo”. Svjedok je izjavio da je Halilović oficir JNA i stručnjak za artiljeriju, pa je po tom osnovu “imao znanja da izvrši ovakav čin”.

U snimljenim razgovorima Sefera Halilovića i njegove supruge, rahmetli Medihe, koji su se mnogo godina kasnije mogli čuti u medijima, stoji i činjenica da Sefer Halilović već dva mjeseca nije dolazio u stan gdje je bila njegova porodica.                

Bakir Izetbegović je tada rekao da su se u to ratno vrijeme događali politički atentati. Okarakterizirao je ubistva Nedžada Ugljena i Joze Leutara kao politička? Zatim je tvrdio da se SDA ne plaši istrage. Dvadeset i više godina, u sarajevskim medijima se više pisalo i govorilo o ova tri ubistva nego li o ubistvu gotovo 11 hiljada opkoljenih građana Sarajeva.

Izetbegović i Halilović su tada dogovorili pravljenje zajedničke vlasti na nivou Kantona Sarajevo. Bilo je očigledno da je taj dogovor trebao neku vrstu pomirenja na račun dvoje mrtvih ljudi. Pozivi na istragu bili su maska za vlast. To se pokazalo u ove dvije godine, u kojima se istraga nije pomakla ni za milimetar.

Ali Sefer Halilović i njegov BNN ne prestaju optuživati i pronalaziti svoje krivce, a niti  jednu riječ nisu progovorili o očajnom radu Tužilaštva i tražiti odgovornost na toj strani. Zato što je laž politički upotrebljiva, a istina bi zaustavila mogućnost političkih manipulacija.  

Izgradnja političke karijere na bilo čijoj smrti je nedopustiva i krajnje neumjesna.