Raskid s antifašizmom: Čime se Evropa ponosi, Balkan se stidi

Piše: Haris Ljevo

Raspadom Jugoslavije u svim postjugoslovenskim državama krenulo se s totalnom revizijom historije. Prvo su na red došle izmjene naziva ulica, škola, javnih ustanova, pa i rušenje i skrnavljenje spomenika narodnim herojima koji su se često događali tokom noći praćene su jakim eksplozijama.

Rušioci u najčešćim slučajevima nikada nisu odgovarali za počinjena djela, a vrlo rijetko se dešavalo da se vandali javno hvale svojim nedjelima. Međutim, kako je vrijeme odmicalo samoproglašeni borci protiv komunističkog nasljeđa polako su isplivali na površinu, pa se danas javno time hvale.

Dvadeset i više godina od rata fašizam je postao javna stvar u svim bivšim jugoslovenskim republikama, s tim da niko neće da se javno deklariše fašistom već se kriju iza novog termina „borbe protiv svih totalitarnih režima“, pri čemu se nastoji izbrisati svaki pomen na socijalističku prošlost, dok se dokazani fašisti četnici, ustaše, handžarci i drugi saradnici okupatora predstavljaju kao nevini ljudi stradali od partizanske ruke samo zato što su bili „fini Srbi, Hrvati i Bošnjaci“.

Najdalje je u tom procesu fašizacije društva otišla Hrvatska u kojoj je danas prava rijetkost pronaći i ulice s nazivima koji podsjećaju na ne tako davnu prošlost. Zagreb je dugo odolijevao nacionalističkim napadima i nastojanjima da se promijeni ime trga Maršala Tita, a zagrebački antifašisti su prije mjesec dana izgubili i tu bitku.

Dalmacija koja se u Jugoslaviji hvalila da je imala jedan od najmasovnijih partizanskih pokreta danas predstavlja nacionalistički najizraženiji dio Hrvatske. Šibenik koji je u čuvenoj bici na Sutjesci dao najviše poginulih boraca u cijeloj Jugoslaviji danas se ne može ni prepoznati kao antifašistički grad, osim što ga takvim donekle čine pojedinci iz nevladinog sektora.

Situacija ni u Srbiji nije ništa bolja. Sudovi u Srbiji rehabilitovali su četničke vođe Dražu Mihailovića i Nikolu Kalabića, spomenik jednog od lidera borbe za prava radnika i osnivača Socijademokratske stranke Srbije Dimitrija Tucovića maknut je iz Beograda pod izgovorom da se premješta na „bolju lokaciju“...

Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, situacija je dosta šarolika zavisno od mjesta do mjesta. Gradovi u Hercegovini s većinskim hrvatskim stanovništvom riješili su se svega što ih je podsjećalo na socijalizam istog dana čim je propala Jugoslavija, a Mostar je grad danas neprepoznatljiv u odnosu na stanje prije rata.

Simbol grada Velež protjeran je sa svog stadiona bez nade da će se nekad vratiti, partizansko groblje u Mostaru koje predstavlja jedan od najljepših antifašističkih spomenika u Evropi danas je potpuno zapušteno, dok su spomenici  precrtani kukastim križevima. Kada krenete u šetnju ulicama zapadnog dijela Mostara steknete dojam da živite u doba ustaške NDH. Tako postoje ulice Mile Budaka i Jure Francetića. 

U Republici Srpskoj su uništeni mnogi spomenici partizanskim herojima iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda, dok su uglavnom ostali sačuvani onima iz reda srpskog naroda. To se radilo planski sa samo jednim ciljem da se Srbi predstave kao jedini narod koji je iznio antifašističku borbu, dok su drugi bili fašisti. Na taj se način nastojalo opravdati zločine koje je republičkosrpski režim počinio u posljednjem ratu. Uporedo s time išla je i rehabilitacija četnika, pa smo danas dobili jednu paradoksalnu situaciju da u Banja Luci imamo park heroja ustanka u potkozarskom kraju Mladena Stojanovića i ulicu četničkog komandanta Rade Radića koji je ubio doktora Stojanovića.

Zbog najvećeg stradanja u posljednjem ratu, dijelovi BiH s većinskom bošnjačkom populacijom najduže su se oduprijeli reviziji historije i imali su najviše empatije prema partizanskom pokretu. Treba imati i na umu da su ogromni dijelovi BiH u socijalističkom periodu od potpuno nerazvijenih i zapuštenih krajeva postali ozbiljni urbani, industrijski i kulturni centri, pa je i to dosta utjecalo na „kašnjenje u procesu revizije historije u odnosu na Hrvatsku i Srbiju“.

Međutim, danas, dolaskom na scenu nekih mlađih kadrova koji se uopće ne sjećaju socijalističkog perioda situacija je uveliko mijenja. O komunističkom periodu najgore danas govore oni koji se ne sjećaju čak ni posljednjeg rata, a ne kako je bilo prije rata.

Vijećnik u Općinskom vijeću Stari Grad Tarik Dautović otišao je toliko daleko da je zaprijetio kako će uskoro biti preimenovana sarajevska ulica Maršala Tita, a još je vođu jednog od najjačih antifašističkih pokreta u Evropi nazvao zločincem, što je izazvalo različite reakcije, od osude pa sve do javnog ismijavanja.

Njegov, u najmanju ruku nepromišljen potez, poklopio se sa danom kada je američki State Department objavio godišnji izvještaj o vjerskim slobodama i slobodama u svijetu u kojem je u izvještaju za BiH navedeno da je neprimjereno da kantonalna vlast u Sarajevu nazove školu u Dobroševićima po Mustafi Busuladžiću, jednoj kontroverznoj ličnosti koja je za vrijeme Drugog svjetskog rata imala dosta bliske odnose s ustaškim vlastima u NDH. Takav potez osudila je i Američka ambasada u Sarajevu.

Izvještaj State Departmenta naljutio je i desničare u Hrvatskoj koji su američku ocjenu sve većeg porasta ustaštva u Hrvatskoj ocijenili kao „ljevičarsku propagandu“.

Žalosno je da se danas uloga partizanskog antifašističkog pokreta daleko više cijeni u Evropi nego u vlastitom narodu.