Piše: Sead Omeragić
Bosna i Hercegovina stalno trpi posljedice primitivnih političkih konstrukcija između Hrvatske i Srbije. Najčešće oni između sebe vještački podižu napetosti i produciraju stanje mržnje kako bi pokazali da Srbi i Hrvati ne mogu živjeti zajedno. Nakon svih tih ispada, Dodik i Čović se sretnu i srdačno rukuju, izgrle, izađu pred novinare sa zajedničkim stavovima protiv BiH. Onda se svi bave primitivnim ispadima i razbijanjem ploče na ćirilici u Vukovaru. Jedan dan razbiju, drugi dan naprave. Ploča je još tamo, ali je napravljena nova ustaška ploča u Jasenovcu. Pa onda jedni traže da se ploča skine, a Plenković ne da. Pa onda ploču brani Kolinda Grabar Kitarović. Pa se onda ploča skine i udalji od Jasenovca desetak kilometara. Na sceni je najprimitivnija javna komunikacija koja nasilu pokušava utrpati i ugurati mržnju u ljudske duše.
Ustvari Srbija i Hrvatska jedna bez druge ne mogu. Njihovi režimi razmjenjuju zajedničke duševne obroke mržnje i atavizme. Njihova navodna netrpeljivost je uvijek i samo predstava za javnost.
Da ne bi neko posumnjao u tu mržnju ona se stalno obnavlja najprimitivnijim sredstvima i metodama.
Kad im ponestane ideja za međusobnu mržnju, narede Dodiku i Čoviću da se ne viđaju, jer bi neko mogao posumnjati da je njihova mržnja obična predstava za naivne narode i svjetske političare. I taj je sukob uvijek uperen protiv Bosne i Hercegovine. Od juna 1992. Srbi i Hrvati u BiH nisu metka ispalili jedni prema drugima, ali su retardirani svjetski političari stalno govorili: Ne mogu Srbi i Hrvati koji su ratovali u Hrvatskoj živjeti zajedno u Bosni i Hercegovini.
Tuđman i Milošević su stalno govorili kako od odnosa Beograda i Zagreba zavisi mir na Balkanu. To isto danas ponavljaju Vučić i Kitarovićka. To je jedino tačno, pošto su sve sukobe i ratove zajednički režirali Slobodan i Franjo. Dakle, za mir ili za sve sljedeće ratove bit će odgovorni Vučić i Kitarovićka.
Zašto hrvatski i srpski političari priznaju svoju odgovornost za mir na Balkanu? Da bi sebi podigli cijenu u ovoj zemaljskoj rupi, u ovoj balkanskoj krčmi, na ovome dnu od dna koje su upravo oni iskopali svojim umijećem vladanja i upravljanja mržnjom.
Ovih dana je Vučić posjetio Sarajevo. Četvrti put, računajući i zvaničnu posjetu Jevrejskom groblju. Odmah nakon te posjete otišao je u Istočno Sarajevo. To je neka vrsta seoskog dijela Istočnog Berlina. Istočno Sarajevo je podsjećanje na evropsku ostavštinu zla, koju su mirovni pregovarači ugasili u Njemačkoj a iz nostalgičnih razloga napravili u Sarajevu.
Sreća pa je Vučić bio na Jevrejskom, inače bi mu ovi naši dali Šestoaprilsku nagradu ili nagradu Isa-bega Isakovića, kao što su je dali Kolindi Grabar Kitarović.
Kad Vučić ima izbore ili probleme u Srbiji onda zategne sa Hrvatskom, podigne glas i krene u prijetnje. Ili dođe u posjetu BiH da se pozabavi ugroženim Srbima.
Kad Kitarovićka i HDZ hoće da poprave rejting, oni krenu u priču o ugroženosti hrvatskog življa u Bosni i Hercegovini. Onda se njihovi ministri poput hajduka rastrče po Stocu i traže prava za svoje ugrožene sunarodnjake.
Kad su pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu izgubili proces od Slovenije za Piranski zaljev, Hrvati su odmah javno rekli da ne priznaju presudu. A onda su krenuli u hitne zahtjeve za izgradnju Pelješkog mosta. Prošli mjesec dana Slovenci su istjerivali hrvatske brodice iz Piranskog zaljeva, ali mediji o tome šute. Važan je Pelješki most, jer tu dobijaju medijske i svake druge bitke. I Vučić i Kitarović ne bi mogli ništa uraditi bez svojih poslušnika u državi BiH. Zato ih drže na vezi. Ti poslušnici i ovdašnji politički diverzanti im osiguravaju da budu važni faktori u rješavanju i izazivanju kriza u BiH. Tu poslušnici im pomažu da im se pred vlastitim javnim mnijenjem vrati nacionalni ponos i samopouzdanje.
Ti poslušnici se grozničavo bore za Pelješki most i druge interese Hrvatske, a protiv interesa vlastite države. Slično Vučić podiže nacionalne tenzije na otvaranju izgradnje Ljubovijskog mosta, plaćenog većinom novcem federalnih poreskih obveznika - Bošnjaka. Zato su Vučić i Kitarovićka zabrinuti za Srbe i Hrvate u BiH. Da bi im bosanski Srbi i Hrvati uzvratili odanošću kad god je to potrebno. A to vrlo često treba, jer je duševna hrana naših susjeda i komšija udaranje po suverenitetu BiH. Niko im do sada nije rekao da čak ni velikodržavne projekte ne mogu napraviti sitne duše.