Esad Duraković: Bešćutni političari i neodgovorno društvo

Piše: Esad Duraković za N1

Duže od dvadeset godina, neštedimice se kritiziraju političari u BiH. Preraslo je to gotovo u kolektivnu patološku kuknjavu.

Doduše, veći dio onoga dijela društva koji bi trebalo nazivati intelektualcima šute krajnje neodgovorno, dajući time svoj značajan doprinos općoj stagnaciji i beznađu: šutnja je, u najmanju ruku, znak pristajanja, pa i podrške. Vjerovatno nema naroda (mislim na Bosance iz svih nacionalnih korpusa) koji je političniji od ovoga: od pijace do univerzitetskih krugova – gotovo svi stalno govore o politici, opsjednuti njome; svi se žale, kukaju, predlažu i grde, i tako se predugo, silno isfrustrirani, iscrpljuju u verbaliziranju, dok njihova/naša stvarnost ostaje ista, čak je sve gora, sa sve sumornijom perspektivom.

(Izgleda da narod – a šta li je to narod uopće u političkom diskursu?! – još uvijek nije shvatio da političari, iako nesumnjivo odgovorni, nisu glavni uzročnici stagnacije, nesigurnosti i beznađa, nego je to izvan svake sumnje pravosudni sistem.)

Bilo kako bilo, narod, odnosno javnost (a imamo li mi JAVNOST, kojoj je imanentna osviještenost?!) s mnogo gorčine i neumorno kritizira onu posvećenu a bešćutnu klasu koju naziva političarima i koji – svaki u svome korpusu i istovremeno u odnosima političara iz jednoga korpusa prema političarima iz drugih korpusa – nastavljaju po svome, idući nekom nesavladivom inercijom ka sve gorem.

Zašto je to tako? Je li uopće moguće da se stanje promijeni?

Ako je narodu (dakle, Bosancima, odnosno svim etničkim korpusima) sve gore, a to jest tako, i budući da to traje gotovo četvrt vijeka, onda očigledno nije problem u političarima. Političari mogu biti krivi, ili odgovorni (u značenju neodgovornosti, zapravo) mandat ili dva, ali pošto to traje duže od dvadeset godina, onda proizlazi, kao logičan zaključak, da u suštini nisu odgovorni političari nego „mehanizmi“ koji treba da ih kontroliraju i sankcioniraju za neodgovornost prema društvu.

U krajnjim konsekvencijama, očigledno je da narod uopće nije nedužan. Dosta je samosažaljevanja! Valjda je najzad jasno kako je to neproduktivno i zato je pogrešno. Nužno je promijeniti fokus. Navikli smo da govorimo o „jadnom narodu“ kao žrtvi samožive i nezasite politike. Ubogi narod i bezdušni političari! Valja ovdje ponoviti: to može biti jedan mandat ili dva, ali ne 25 godina.

Nameće se sljedeći zaključak: krajnja odgovornost je zapravo na narodu, koji pristaje na vlastitu bijedu i beznađe, na ponižavanje, a posebna je odgovornost na onim segmentima DRUŠTVA koji ga upravo čine društvom. Pokušajmo postaviti stvari na pravi način:

Neka se svaki pojedinac zapita – s krajnjom odgovornošću kakvu on zahtijeva upravo od političara – šta je to učinio on kao pojedinac i/ili kao pripadnik neke društvene strukture, osim jalovog verbaliziranja.

Neka se zapitaju sindikati šta su oni učinili u otporu sveopćim pogubnim trendovima.

Neka se zapitaju upravni i nadzorni odbori, ili osviješteni pojedinci u njima (ako ih uopće ima), u kojoj mjeri svojim oportunizmom doprinose općim negativnim trendovima. Gdje su ostavke onih koji ne pristaju na negativne tokove?!

U akademskoj zajednici UNSA, na primjer, kritizira se pogubnost upravo donesenog ZOVKS, ali – koliko znam – ostavku nije dao nijedan dekan, niko iz Rektorata ili UO. Ne znači li to da se skrušeno potčinjavaju duhu birokratije upravo oni koji to nipošto ne bi smjeli?!

Šta čine vjerske zajednice da demaskiraju i obilježe svojim najvišim autoritetom etičnosti, javno i pred Bogom, užasavajuću neetičnost politike? Zašto se na zapitaju i zašto ne analiziraju: kako to da posvuda imamo sve više i sve glasnije religioznosti a istovremeno sve više lopovluka... Štaviše, vjerske zajednice su u čvrstom interesnom savezu s političarima, sve su prisniji; svojim moćnim infrastrukturama servisiraju politiku, promoviraju političare u lidere i tako „za sitan čar“ prodaju i ovu stvarnost i Bogom obećanu Vječnost. Neka se svećenici iz svake vjere zapitaju kakva je njihova uloga u svekolikom jadu njegova naroda i svih zajedno...

Zaista, postalo je neproduktivno kukati na političare i politiku. Predugo to traje, što znači da se mora promijeniti fokus: nužno je da svaki pojedinac, svaki organ ili „mehanizam“ društva, svaki medij, zapita se krajnje kritički i odgovorno šta je to on učinio da osujeti, da stane na put toj ukletosti ovdašnje politike.

Pošto sve ovo predugo traje, nema se više pravo optuživati samo politika jer je ona i rezultat naše akcije ili pasivnosti. Nisu više krivi ONI – odgovorni smo SVI MI!