Dodik u Austriji: Gostoprimstvo desničara i islamofoba

Milorad Dodik svoj politički portret definitivno završava sa bečkom epizodom i susretom sa FPO, radikalnom desničarskom partijom u Austriji. Cristian Strache, lider FPO-a, zatražio je pravo RS na otcjepljenje. Po običaju evropski političari pokazuju mali interes za suđenja pred međunarodnim sudovima i za zločine genocida i etničkog čišćenja na kojem je stvorena Republika Srpska.     

Ko je uistinu Milorad Dodik? Reklo bi se da je njegov politički lik jednako rigidan kao i oni sa kojima se susreće u Austriji. U djelu Biljane Plavšić „Svjedočim“, inače osuđenice za najteže ratne zločine, stoji i detalj: „Prvo zasedanje Skupštine srpskog naroda BiH održano je 25. oktobra 1991. godine. Izabrani su predsednik Skupštine Momo Krajišnik, dva potpredsednika kao i članovi skupštinskih komisija. Našoj skupštini su odmah prišli i poslanici Srbi iz drugih partija, dva poslanika Srpskog pokreta obnove (SPO) kao i poslanik Milorad Dodik, kasnije, posle rata, premijer RS“, piše Plavšićka. Dakle, Dodik se odmah stavio na stranu nacionalističke i ratne srpske politike. U ratu će putovati po Evropi od Peruđe do Praga i pričati o miru, a onda držati ratničke govore u RS-u, kao 1995. na jednoj od sjednica Skupštine tzv. Srpske Republike:   

„Zahtjevi da zauzmemo Tuzlu, Sarajevo i druge veće gradove kao i za Bihać, sada nerealni i njih treba odbaciti. Ove gradove smo trebali zauzeti odmah na početku rata, tada to nismo uspjeli i sada su ti zahtjevi nerealni… Ja mislim da je došlo vrijeme da razmislimo da od naših saveznika Rusa tražimo da se spriječi bilo kakva nova misija Kartera (misli na bivšeg američkog predsjednika Jimmyja Cartera, op.a.) i drugih trčkarala sa Zapada, zbog jednostavnog razloga što smo imali loše iskustvo sa prvim dolaskom ovog čovjeka, Kartera. Ja otvoreno sada kažem da je njegova misija direktno uzrokovala da ne osvojimo Bihać.’‘ On poziva generala ratka Mladića: „Direktno ili indirektno uništiti Peti korpus kako više ne bismo imali jakog neprijatelja na obalama Une koji bi mogao da nas destabilizira.”

Davnog marta 1996. beogradskom novinaru Aleksandru Čotriću dao je intervju pod naslovom „Karadžić i Mladić moraju u Hag“. U tom intervjuu rekao je da Radovan Karadžić i Ratko Mladić moraju pred sud u Hagu gdje im se mora suditi.

„...Mislimo da je neophodna saradnja sa Haškim tribunalom. Potrebno je da se svi koji su počinili konkretan ratni zločin izvedu pred sud“.

Jedno od Čotrićevih pitanja bilo je: „Da li vi Bosnu i Hercegovinu smatrate svojom domovinom?“

„Da!“ slijedio je izričit odgovor.  

Taj je istup dočekan kao olakšanje kod zapadnih lidera, koji su ga odmah promovirali u čovjeka za novo vrijeme. Tadašnja državna sekretarka SAD Medlin Olbrajt (Madeleine Olbright) ga je bezuslovno odmah podržala. U svojim memoarima Karla del Ponte (Carla del Ponte) se sjeća svog prvog susreta sa Dodikom. On je odmah počeo priču da njegova Vlada čini sve da uhapsi Radovana Karadžića, ali da je okružen njegovim ljudima koji ga štite i da su ti ljudi i oko njega: „Moja vlada čini sve da bi uklonila glavni problem Republike Srpske, a to je Radovan Karadžić,koji po svaku cijenu mora otići u Hag.“ 

Pravu suštinu Dodikovog izlaska na političku scenu BiH zabilježio je u memoarima Richard Holbrooke. On analizira iznenađujuće rezultate izbora u BiH, održane u septembru 1997. godine:

„Muslimanski poslanici, zajedno sa pristalicama Plavšićke i Miloševića izabrali su premijera  - jednoglasno – ranije nepoznatog tridesetdevetogodišnjeg biznismena po imenu Milorad Dodik... Iako je vlada u Sarajevu ovo skeptički posmatrala, Dodik je najavio da će poštovati Dejton i graditi multietničku Bosnu. Zauzvrat SAD su počele slati pomoć koja je ranije bila uskraćena bosanskim Srbima“... „Američki trud u Bosni se isplaćivao. U martu su SAD bile prilično zadovoljne situacijom pa su, zbog njegove podrške Dodiku, počele „nagrađivati“ Miloševića skidanjem nekih preostalih ekonomskih sankcija SR Jugoslaviji“, pisao je Holbrooke.

Del Ponte piše: “S nevjericom smo slušali Dodika koji je predviđao da će Slobodan Milošević sljedeće godine pasti (prema Dodiku 1998. godina - u stvarnosti dvije godine poslije). Rekao je da će Miloševićeva opozicija u Srbiji okrenuti nezadovoljstvo naroda protiv njega”… Dodik se žalio Del Ponteovoj što Tribunal u Hagu nije uhapsio Vojislava Šešelja. Tvrdio je da Šešelj u pozadini bombaških napada  u RS-u.  

Onda su uslijedili Dodikovi gotovo svakodnevni ispadi, provokacije, politički sukobi, vrijeđanja drugih nacija, ucjene, podizanje tenzija, prijetnje secesijom, bojkot državnih institucija, podrška ruskoj politici na Balkanu, referendumi… I sve to je trajalo godinama. U isto vrijeme država je ekonomski propadala, banke krahirale, njegov entitet se enormno zaduživao i danas jedva vraća anuitete, koji su iz godine u godinu sve veći.

Svoju političku karijeru Dodik je definitivno zaokružio ovom posjetom austrijskim rigidnim radikalima i islamofobima. Pitanje je kako je moguće da Dodik ima podršku u Austriji od takvih radikala, dok njegov radikalizam sve više odbijaju u RS-u. Gostoprimstvo od desničara i islamofoba je sasvim logično.

Izjava iz Banja Luke najbolje objašnjava njegovu političku karijeru: „Milorad Dodik je došao na vlast na tenkovima međunarodne zajednice pa je i logično da ga slično prevozno sredstvo čeka i na odlasku“.