Kakve priče će se pričati o nama za 100 godina?

Piše: Muhamed Pilav

Sjećate se priče o trapistima? Historičari bilježe kako su krajem 19. stoljeća prognani trapisti iz francuske opatije Sept-Fons kupili posjed i trebali su se nastaniti u Rečici kod Karlovca, ali do toga zbog povijesnih okolnosti ipak nije došlo, već je 1869. godine utemeljen samostan Marija Zvijezda pored Banje Luke koja je tada kao dio Bosne bila u sastavu Osmanskog carstva.

Nastanivši se u Delibašinu Selu, ti skromni kaluđeri koji su izazivali čuđenje lokalnog stanovništva, za samo 20 godina su uz samostan pokrenuli oko 20 različitih fabrika. Donijevši nove alatke, poljoprivredne kulture, nove pasmine domaćih životinja, i primijenivši različite tehnologije, trapisti su pokrenuli mljekaru, tvornicu piva, imali su vlastiti industrijski mlin, skelu i silos, zatim ciglanu, kamenolom, kovačnicu, klaonicu, sušaru voća, rasadnik, pekaru, fabrike tutkala, sapuna, vunenih tkanina, soda-vode, sokova, štampariju, stolarsku radionicu, razna skladišta, sirotište za djecu sa osnovnom i zanatlijskom školom, narodnu kuhinju, most, elektranu i ortopedski zavod.

Ovaj golemi poljoprivredno-zanatsko-industrijski kompleks nastao je, dakle, u okviru dvije decenije.

Za ovaj vakat, iz naše sadašnje perspektive tromosti, neefikasnosti, korupcije i odsustva fokusa na pozitivno i bitno, zvuči gotovo nestvarno da je jedna mala skupina ljudi mogla uraditi toliko mnogo za kratko vrijeme. S druge strane, možda se njima tada činilo sporo to što su napravili, a nama nevjerovatno brzo, ipak, zapitajmo se šta su oni to imali, a mi sada nemamo.

Osim vjere koju su nosili u svojim grudima, imali su prije svega znanje. Donijeli su sa sobom klicu pozitivnih, inovativnih i progresivnih saznanja koja su stekli obrazovanjem, i koja im niko nije mogao oteti proganjajući ih po tadašnjoj Evropi nesklonoj pojavama i učenjima drugog i drugačijeg.

Donijevši znanje, uz molitvu, jednako su cijenili rad. Čovjek kada radi, služi svrsi. Marljivost je vrlina, lijenost je gora od bolesti. Dan ima 24 sata, a ne sat ili pola. Ljudi tek kada kreiraju, tek tada su ljudi. Zar može biti drugačije. Zar može kladionica nadomjestiti neurađeno!?

I treće, veoma važno saznanje ili preduvjet njihovom uspjehu bilo je tržište. Trapisti su došli u, istina, tada zaostali dio Osmanske imperije koju je vrijeme prilično nagazilo potkraj 19. stoljeća, ali je taj komad bosanske zemlje i dalje bio slobodan i siguran za protok ideja, roba i kapitala. Našavši utočište ispred progona u njihovoj vlastitoj zemlji, trapisti su pronašli slobodu i slobodno tržište za sebe i svoje vizije u tuđini, tj. našoj domovini. Nije im bilo branjeno da grade i proizvode, nisu morali plaćati skupe regule ili davati mito šumarima da dođu do oblovine koju su obrađivali u vlastitoj pilani. Imali su pravedne i jednake uvjete za rad i razvoj, i naravno, iskoristili su to na pravi način.

Rezultat svega je, gledano iz današnje perspektive, jedan vrlo snažan holding kojeg je pokretalo znanje usmjereno na inovacije, konkurentnost i kreiranje novih vrijednosti, sa istančanim osjećajem za društvenu odgovornost i pomaganje ljudima, pogotovo ako su u nevolji. Takav holding napravljen je za samo 20 godina i bio je konkurentan, bez ikakvih državnih poticaja i spreman za svaku tržišnu utakmicu.

Ovo je bila priča o trapistima, a mogla bi ako izvučemo pouke biti naša.

Upitajmo se kakve priče će za 100 godina pričati o nama?

(Autor je direktor kompanije MS&WOOD, bosanskohercegovačkog proizvođača namještaja koji u stopostotnom obimu izvozi svoje proizvode na zahtjevna svjetska tržišta)

Kolumna prenesena iz Oslobođenja