Ko će se povući u ime jedinstva

Kolumnu o izboru bošnjačkog člana Predsjedništva BiH ugledni novinar i publicista Fatmir Alispahić napisao je za "Saff" čiji je dugogodišnji saradnik. No, kako je "Saff" odbio objaviti je, bh. novinska agencija Patria prenosi u cjelosti i izvorno Alispahićevu kolumnu. 

- U Bošnjaka nikada nije bilo ovoliko jedinstva u parolama, a tako malo u praksi. Strankama i kandidatima puna su usta jedinstva, ali se niko ne bi odrekao ničega u ime jedinstva. Ispade da je jedinstvo samo ako glasaš za mene, a ako glasaš za nekog drugog, e, to više nije jedinstvo. Kad SDA poručuje: „U jedinstvu je snaga“, onda se misli da je samo SDA jedinstvo i da je samo SDA snaga. Kada reisu-l-ulema Kavazović u bajramskoj hutbi poručuje: „Izaberite one koji se zalažu za snagu i jedinstvo naroda“, onda je to očito stavljanje Islamske zajednice u propagandnu službu SDA, upravo po tom totalitarnom modelu da nema jedinstva, niti ima Bošnjaka, bez te jedne stranke. U protivnom, mogao je reis Kavazović izbjeći riječi „jedinstvo“ i „snaga“, kojima je potcrtao izbornu parolu SDA. Tako je i sa SDP-ovom parolom: „Ujedinjeni“. To zazivanje jedinstva i ujedinjenosti obesmišljeno je samom činjenicom da se jedna stranka smatra apsolutnim garantom jedinstva, čime se isključuju i svi drugi koji bi se trebali naći u tom jedinstvu. Kako možeš biti ujedinjen sam sa sobom?

Kod Srba je jedinstvo nadstranačka kategorija, utoliko što znaju za kriterije koji su za sve stranke jedinstveni i ujedinjujući. Kod Bošnjaka, pak, jedinstvo je stranačka ubleha, pa ga zato i nema. Dokle god se u Bošnjaka ne imenuju kriteriji koji su obavezni za sve – kao neka vrsta nacionalnog programa – i dok se ne ustanovi svestranački konsenzus oko tih neupitnosti, svaka priča o jedinstvu će biti jalova. Pomalo je to i drskost, da se iz ma koje (jedno)stranačke pozicije zagovara jedinstvo. Ispade da je jedna stranka toliko umna da može nositi teret cijelog naroda. To mogu samo nacionalne institucije, koje okupljaju akademsku pamet, dok stranke ne mogu ništa, samim tim što se odnosi u strankama ne struktuiraju po pameti i patriotizmu, već po kadrovskom i materijalnom interesu. Suština je da nacionalno jedinstvo ne može biti stranačko, jer to više nije jedinstvo. To jedinstvo može biti samo nadstranačko, ili svestranačko, tako što postoje tačke patriotske identifikacije na kojima se dijeli žito od kukolja: oni za koje je poželjno da predstavljaju narod, od onih drugih koji bi da kao predstavnici našeg naroda služe drugim narodima. A zašto Bošnjaci dosad nisu ustanovili ove kriterije, pa da nas stranke na ovim ili nekim prošlim izborima ne pozivaju u to nepostojeće, ublehaško, stranačko jedinstvo? Zato što je strateški cilj dejtonske ideologije bio da se Bošnjaci razoružaju – od oružja, ekonomske moći, medija, institucija i patriotizma u politici – kako bi bošnjačka politika bila kokoš bez glave. Kako se to radi? Sistemom korupcije i ucjene, tako što u ime tzv. demokratizacije i još takozvanije standardizacije, poskidaš pametne i nepotkupljive pojedince u jednom narodu, a na njihova mjesta dovedeš poluljude sklone prodavanju i majke i dženeta pod majčinim nogama. Tako se dogodilo i da ono malo bošnjačkih institucija, kakav je BZK „Preporod“ i VKBI, zadobiju osobine bošnjačke politike, odveć korumpirane i podanički uvezane u srpsko-hrvatski lanac moći i utjecaja. Zato nam riječ „jedinstvo“ danas nema nikakvog značenja, jer ne može prerasti stranačke okvire, a što u konačnici znači da su nacionalni interesi tek sredstvo za osvajanje profiterskih pozicija u raznoraznim parlamentima.

Gori će gori, a bolji će doli

Zreo pokušaj prevazilaženja stranačkih okvira u ime jedinstva bilo je formiranje Koalicije „Domovina“, koju čine najrazličitiji stranački profili, u rasponu od SDA do SBB. U koaliciji nije SDP koji je tim otpadništvom „ujedinjen“ sam  sobom, budući da je iz SDP-a nastalo nekoliko stranaka (DF, SDU, Unija socijaldemokrata). Ako je prvi korak u zrelosti bilo prevazilaženje stranačkih okvira, u ime zajedničkog cilja, onda bi drugi korak trebalo biti kandidiranje i izbor najkvalitetnijih kadrova, neovisno od stranačkog rasporeda u toj koaliciji. A to se, nažalost, nije dogodilo.

Kandidat Koalicije „Domovina“, zapravo SDA, za predsjednika/potpredsjednika Republike Srpske je Ramiz Salkić, koji je u protekle četiri godine bio na funkciji potpredsjednika Narodne skupštine RS. Ramiz Salkić se tu i tamo znao oglasiti u povodu diskriminacije Bošnjaka, ali, Enes Suljkanović, iz SDP-a, koji je bio potpredsjednik RS, i koji je ponovo kandidat za tu funkciju, apsolutni je genije u glađenju krmka niz dlaku, a bit će upamćen po učešću u proslavi krsnih slava genocidnog entiteta, proslavi „Dana Republike Srpske“, te po podršci genocidnom „zakonu o prebivalištu“ i izjavi da je – RS bolji dio BiH. Glađenje krmka niz dlaku postalo je doktrina bošnjačkih političerosa u RS, ko zna zašto, i u ime kakvih interesa. Ako igdje u Evropi ima prostora da se kontinuirano govori protiv apartheida i terorizma, da se otvaraju sudski procesi, organiziraju protesti, i sl., onda je to u RS. A valjda bi glavnu riječ morali voditi glavni predstavnci naroda koji je žrtva apartheida i terora, konkretno, Salkić i Suljkanović. Možda se i ovaj put ne bi uočila ispraznost i jalovost Salkićevog i Suljkanovićevog djelovanja, da im se nije kao protukandidat, i alternativa, suprotstavio Bošnjak za kojeg već sada znamo da ne pravi kompromise sa genocidnom praksom genocidnog entiteta, da stvari naziva pravim imenom, i da se kao nepolitički subjekt, proteklih godina, više borio za prava povratnika, nego li je to uradio ma koji politički subjekt u RS. On se zove Sejfudin Tokić, zasigurno, jedan od medijski najvisprenijih i najjasnijih bošnjačkih političara. Tokić se preselio u Banja Luku, da se kao osnivač Bošnjačkog pokreta za ravnopravnost bori za prava povratnika, i da kao nezavisni kandidat pokuša dobiti poziciju potpredsjednika RS. Ako bi se imenovao retorički model Tokićevog nastupa, onda bi se moglo reći da je on – retorički Srbin – čovjek koji govori agresivno, drsko, jasno, u glavu, i ne da se zbuniti. Srbi su majstori retorike, pa oni i kad lažu to čine uvjerljivije od nas koji, i kad istinu branimo, govorimo sebi u njedra, skrivajući pogled i pazeći da kakvog Srbina ili Hrvata štogod ne uvrijedimo istinom o njihovom zlu i našem dobru. Možda se čini kako je politička retorika nešto usput, nevažno, nerazumljivo – tim prije što se kod nas politika struktuira ispod pijačnih tezgi – ali nema naroda bez politike, niti politike bez retorike, bez umijeća da se to što hoćeš  kaže, odmisli i izbori riječima. Zato je Sejfudin Tokić bitan. Zato je bitan i dr. Mustafa Cerić. Zato je bitan svaki Bošnjak u politici koji ne govori sebi u njedra i koji se ne plaši, ni kamera, ni voditelja, ni političkih suparnika, već sav svoj strah zasniva na pokornosti Allahu.

Evo nas pred konkretnom dilemom. Da li je za Bošnjake bolje da Ramiz Salkić ili Enes Suljkanović budu potpredsjednici Republike Srpske, ili je bolje da to bude Sejfudin Tokić? Mislim da odgovor na ovo pitanje znamo svi. Sejfudin Tokić bi to radio bolje. Napose, Salkić i Suljkanović su imali šansu, ali se pokazalo da su odšutjeli u desetine povoda u kojima su morali reagirati i zaštititi ustavna, građanska, ljudska prava Bošnjaka. Pogotovo ovaj kadar i kandidat SDP-a. Ipak, čini se da se Ramizu Salkiću smiješi pobijeda, a da Sejfudinu Tokiću prijeti poraz. To nije pobjeda Salkića, i to nije poraz Tokića, već je to pobjeda onoga što je gore za Bošnjake u odnosu na ono što je bolje za Bošnjake. Da smo zreli, kao što nismo zreli, potpuno bi normalno bilo da Salkić i Suljkanović povuku svoje kandidature u korist Sejfudina Tokića koji bi bolje od njih dvojice branio bošnjačke interese sa pozicije potpredsjednika RS.

Historiju grade gromade

Priča o povlačenju kandidatura nužno nas dovodi do vrha političke estrade i kiča u vidu utrke Bošnjaka za funkciju člana Predsjedništva BiH. Ako se takav račun može ispostaviti u utrci za potpredsjednika RS (jer je funkcija predsjednika RS u genocidnom entitetu rezervirana samo za Srbina, bre), onda je utrka za Predsjedništvo BiH nešto kao „Zvijezda možeš biti ti“ - svi gledaju, svi navijaju, svi se opijaju. Ko bi se tu u ime koga mogao povući iz utrke?

U bošnjačkoj utrci za Predsedništvo BiH najvažnije je detektirati velikosrpsku i velikohrvatsku ambiciju da Bošnjake predstavlja antibošnjak, ili u najmanju ruku nebošnjak, neko ko je iskompleksiran i obolio od kolonijalne ljubavi prema „nadljudima“, tim Srbima i Hrvatima. Takav je, dokazalo se, kandidat SDP-a Bakir Ha. U logičkom slijedu pretpostavlja se ambicija da se bošnjački, patriotski glasovi razmrve, kako bi u toj razmrvljenosti prošao kandidat SDP-a, za koga će glasati bošnjački kompleksaši, mnogi tzv. mješoviti brakovi, mnogi Srbi i Hrvati (iz zluradosti), a što može polučiti kritičnu masu glasova dovoljnu za pobjedu Bakira Ha. Mrvljenje bošnjačkih glasova podrazumijeva i ulogu nekoliko „trojanskih konja“, poput Fahrudina Radončića i Sefera Halilovića, koje, nažalost, mnogi Bošnjaci još nisu pročitali. Kako god, ova priča se svodi na mogućnost da se Bakir Izetbegović povuče u korist dr. Mustafe Cerića, ili da se dr. Mustafa Cerić povuče u korist Bakira Izetbegovića. Samo tako može biti posvjedočeno bošnjačko jedinstvo i preduprijeđen pokušaj da se između Cerića i Izetbegovića provuče Bakir Ha. Ali, zašto bi se jedan od dvojice najjačih bošnjačkih kandidata povukao u ime onog drugog?

Ako bi uopće do toga došlo, nekako se podrazumijeva da bi se dr. Cerić trebao povući u korist Bakira Izetbegovića, jer, računa se da ne može baš Bakir Izetbegović razumjeti te uzvišene nacionalne žrtve i ciljeve, ipak je on majstor za pare i muševere, a ne majstor za duhovnost. Zašto bi Alijin sin radio nešto što ne razumije? - a nama je normalno da neko ko ne razumije bude na poziciji na kojoj bi trebao sjediti neko ko razumije. S druge strane, dr. Cerić je duhovnjak, bio reisu-l-ulema, on razumije šta je žrtva za opće dobro, njegova je odgovornost veća, pa bi trebao u djelo sprovoditi maksimu „Pametniji popušta“, koja odzvanja kao „Dobar i budala su isto“. Ispade da je Cerić nadležan hoće li nam biti ovaj zeleni Bakir ili onaj crveni Bakir, a da SDA nema nikakve nacionalne odgovornosti u tom pravcu. Tome ide naruku i činjenica da iza Bakira Izetbegovića stoji velika stranka, a iza dr. Cerića stoji tek velika historija, ali, objesiš ti historiju, kad se ne živi od historije, već od onoga što ti stranka dadne. Računa se da je povlačenje Bakira Izetbegovića u korist dr. Cerića stvar cijele stranke, dok je povlačenje dr. Cerića u korist Bakira Izetbegovića tek stvar samog dr. Cerića.

Ovdje uopće nije bitno što je dr. Cerić jedan od 50 najvažnijih muslimana u Svijetu, a što je Bakir Izetbegović tek po stručnoj spremi „Alijin sin“ koji je usljed mutnih okolnosti postao prestolonasljednik u SDA. Niti je bitno što postoji nebeska razlika između ove dvojice kandidata, kada se radi o interesima, ponosu, časti i historijskoj odgovornosti bošnjačkog naroda. Pitanje se rotira samo oko onoga što Bakir ne može razumjeti – jer znamo da nije kapacitet – a što dr. Cerić može razumjeti, jer je on veći i značajniji od te funkcije u Predsjedništvu BiH, pa bi kao osnivač Svjetskog bošnjačkog kongresa i Bošnjačke akademije, kao nacionalni lider, trebao imati odgovornost za jedinstvo Bošnjaka, te spasiti Bošnjake od mogućnosti da nam Srbi i Hrvati metnu svog kandidata na bošnjačko mjesto u Predsjedništvu. Ima još jedna bitna stvar... Ako se već sada računa da bi dr. Cerić mogao biti poražen u utrci za Predsjedništvo BiH, postoji samo jedan put da se kao pobjednik trijumfalno vrati na čelo Svjetskog bošnjačkog kongresa, i među projekte od nacionalne bitnosti, kakvi su Bošnjačka akademija i Muzej genocida nad Bošnjacima... ...A to je da održi lekciju iz jedinstva Bošnjaka, zalažući kao nauk svoju žrtvu, svoje povlačenje, pa makar na površini ostali gori, a potonuli bolji. Naravno, bilo bi sjajno da SDA ima kapacitet da ovu priču razumije, da potvrdi svoje bošnjačko liderstvo, tako što će povući Salkića i Izetbegovića iz utrke, i prepustiti pobjedu onima koji su uistinu bolji i korisniji za bošnjački narod. Ali, SDA odveć nema liderske kapacitete, odveć se zna da je i SDA jedno otrcano profitersko društvo, u kome se odnosi grade na ličnim interesima, dok je narod tu samo sredstvo za rad, nešto kao pogonsko gorivo, ćumur, lož-ulje, potrošni materijal.

Dr. Mustafa Cerić je, pak, historijska ličnost – jer je za njegovog mandata na poziciji reisu-l-uleme podignuto u Bosni više džamija, medresa i islamskih fakulteta nego i u jednom periodu - čime su njegove odgovornosti veće i složenije nego što ih može imati jedna stranka, koja je kao i svaka stranka, društvo švercera i profitera. Tragično je da mi uopće raspravljamo o mogućnosti da se jedna historijska gromada povlači u ime mutnih i smutnih likova, kakvih možeš nafatat na svakom koraku. Ali, historija se gradi na žrtvama i gromadama.

Post scriptum

Izbor dr. Cerića nema alternativu

Ovaj post scriptum pišem nakon što je „Saff“ odbio objaviti ovaj tekst za koji mi je rečeno da je – “predizborna promocija Mustafe Cerića”. Mislim da dr. Ceriću ne treba nikakva promocija. Njegovo ime promovira historija. Pitanje je samo mogu li Bošnjaci, pa i “Saff”, prepoznati tu historijsku i muslimansku odgovornost da naprave razliku između raznih kandidata i dr. Cerića – alima, uglednika, našeg Nelsona Mendele. Velika se sramota nadvila nad Bošnjake – ako ne izaberu dr. Cerića, a izaberu nekakvog tamo polupismenog mutljaroša. Samo budala može izigravati nepristrasnost u izboru koji nema alternativu.

Poštovanog dr. Cerića molim da svoju kandidaturu ne povlači u ime tzv. jedinstva. Ako neko treba povući kandidaturu, onda je to Bakir Izetbegović, u ime pobjede dr. Mustafe Cerića, pa neka SDA i reisu-l-ulema Kavazović tako posvjedoče odgovornost za snagu i jedinstvo Bošnjaka.

A ako se Bošnjaci osramote pred historijom – tako je suđeno – i u taj Sud se ne smije miješati. Štošta se može naučiti od sramote, i od stida.