Željko Komšić - prvi u Bošnjaka

Poslije Alije Izetbegovića ni jedan političar u Bosni i Hercegovini nije uživao takve simpatije i takvu podršku bošnjačkog naroda kao što uživa Željko Komšić.

Činjenica da jedan narod više voli političara iz drugog naroda, namjesto hičme političara iz svog naroda - fenomen je samo po sebi. Možemo li zamisliti da srpski i hrvatski birači na taj način preferiraju nekog Bošnjaka, namjesto srpskih i hrvatskih kandidata?

Bošnjaci su u nekoliko navrata posvjedočili da im je važniji Željko Komšić, kao Hrvat i Bosanac, nego mnogi bošnjački političari, ma koliko da su Bosanci i domoljubi. Naime, Bošnjaci su dvaput Željka Komšića birali za načelnika Općine Novo Sarajevo (2000. i 2004.) i dvaput su ga birali za hrvatskog člana Predsjedništva BiH (2006. i 2010.). Uprkos veoma ozbiljnim kritikama da Bošnjaci tako zadiru u jednakost hrvatskog naroda, birajući Hrvatima svog člana Predsjedništva, a što legitimira separatističke tendencije u zapadnoj Hercegovini - Bošnjaci su 2010. ponovo izabrali Željka Komšića.

Rezultat je bio trijumfalan, jer je Komšić osvojio 337.065 glasova (32,94% od ukupnog broja birača s teritorija Federacije BiH i Distrikta Brčko, tj. 60,61% od ukupnog broja birača koji su glasali za hrvatskog člana Predsjedništva). U reakcijama 2006., a posebno 2010. godine, ne samo da se postavljalo pitanje izbornog modela koji omogućava da jedan narod bira predstavnika drugog naroda, već se propitivao i demokratski kredibilitet Željka Komšića koji je prihvatio da Hrvate zastupa bošnjačkom, a ne hrvatskom voljom. Nevjerovatni uspjeh Komšićeve tek osnovane stranke, Demokratske fronte, na Općim izborima 2014. – podrazumijeva se, u krajevima sa bošnjačkom većinom - potvrdio je status Željka Komšića kao bošnjačkog lidera, odnosno – prvog u Bošnjaka.

Kad bi Komšić bio Šaban

Ovaj slučaj je bez presedana u političkoj historiji BiH, a bezbeli i šire. To što je nevjerovatno u Bosni, da jedan narod za lidera bira političara iz drugog naroda, još bi nevjerovatnije bilo u Srbiji, recimo, gdje bi Srbi mogli sebi birati albanskog, ili Albanci sebi srpskog lidera. U drugim bosanskim narodima nema ničega sličnog što bismo upoređivali sa bošnjačkom opsjednutošću Željkom Komšićem. Kod Bošnjaka, pak, ima sličnih situacija.

Sjećamo se, recimo, kako su bošnjački generali u tišini hapšeni i odvođeni u Hag, a da to nije pobudilo nikakvu reakciju, nikakve proteste bošnjačke narodne zajednice. Kada je, pak, 3. marta 2011. u Austriji uhapšen general Jovan Divjak, buknula je bošnjačka patriotska svijest, organizirane su demonstrancije i po zemlji i po dijaspori, a na transparentima je Sarajevo preimenovano u „SaraJovo“, sve iz ljubavi i poštovanja prema „čika Jovi“. Nema tu ničega spornog, osim činjenice da Bošnjaci nisu na isti način branili Alagića, Delića, Hadžihasanovića i druge, niti su se, baš u te martovske dane demonstracija za „čika Jovu“, kad padaju godišnjice smrti generala Talijana i Alagića, sjetili ove dvojice patriota.

S jedne strane je opravdani glas protesta zbog hapšenja generala Divjaka, a s druge apsolutna tišina u povodu hapšenja i godišnjica smrti generala i patriota koji nose muslimanska imena. Nije, valjda, da je u imenu štos?

A šta da se Jovan Divjak, kojim slučajem, zvao Šaćir Divjak? Šta da se Željko Komšić, kojim slučajem, zvao Šaban Komšić? Da li bi se ikakvi demonstrantni digli zbog hapšenja generala Šaćira? Da li bi ikakvi glasači i u kakvoj mjeri glasali sa lidera Šabana? Evo, neka taj Šaban Komšić ima sve, pa ako može i bolje kvalitete od Željka Komšića, nek' je onako lijep, rječit, borben, nek' ima i „Zlatnog ljiljana“, nek' je iz tzv. mješovitog braka, nek' je i on u tzv. mješovitom braku, nek' ne ide u džamiju, nek' je sav po mjeri multikulturnih i građanskih kriterija. Ali, eto, ima feler: zove se Šaban. Da li bi taj personalni Željko Komšić, kad bi se zvao Šaban, postigao ikakve izborne rezultate? Bezbeli bi postigao nekakve, ali ne i ovakve. Ako su Bošnjaci od Željka Komšića napravili „prvog u Bošnjaka“ samo zato što se on zove Željko, onda je to složen ne samo politički, već mnogo više psihosocijalni problem koji seže do pitanja diskriminacije i autodestrukcije kao fenomena u žrtava diskriminacije.
U ovim razmatranjima neupitan je patriotski i ljudski kredibilitet Jovana Divjaka ili Željka Komšića. To uopće nije tema. Tema je ta tajnovita bošnjačka opsesija ljudima koji nose nemuslimanska imena, a vole Bosnu, Bosance i Bošnjake, jedni su od nas. Zašto su Jovan i Željko u bošnjačkoj percepciji važniji od Šaćira i Šabana? Nisu za to krivi ni Jovan ni Željko, već neka duboka trauma u Bošnjaka, usljed koje se tuđe voli više nego svoje. Makar da je jednako, pa bilo bi podnošljivo, ali, ovako je to faktor nakarade koji ne koristi nikome.

Mačak u vreći

Bošnjačko biranje Željka Komšića ozbiljno je ugrozilo hrvatsku jednakost, a time i stabilnost odnosa među narodima, iako je Komšićev izbor trebao da ojača ideje zajedništva i tog jednostranog bosanstva. Jedan feler proizvodi druge felere, pa se tako dogodilo i ovaj put. Demokratska fronta nastala je u aprilu 2013., kao rezultat Komšićevog razlaza sa SDP-om, a već u oktobru 2014. postala je druga ili treća stranka među Bošnjacima.

Na predizbornoj sceni nismo se mogli osvjedočiti u kadrovski kvalitet Demokratske fronte, jer se radilo o nepoznatim ili neiskusnim kandidatima, što znači da su birači glasali za one koje ne znaju, a za koje im je jedina garancija Željko Komšić. Objektivno, teško da je i Komšić mogao u kratkom periodu sagledati kadrovski potencijal svoga tima, tako da smo, blagodareći bošnjačkoj ljubavi prema Željkovom imenu, a i djelu, dobili mačka u vreći.

Nenormalno je, i štetno je, to glasanje na slijepo, to davanje bjanko podrške nekoj kandidatskoj listi samo u ime podrške jednom čovjeku. Negativni efekti će se osjetiti kad se bošnjačka iluzija, zvana Demokratska fronta = Željko Komšić, suoči sa prvim principima, kao što je koaliranje sa ideološkim i predizbornim protivnicima. Pitanje je da li će Komšićevi fanovi i tada išta razumjeti, jer oni nisu za njega i njegovu stranku u proteklih 14 godina glasali zbog politike, programa, ideologije... Bilo je to glasanje u ime traume da se bude neko drugi.

U fenomenu Željka Komšića sažimaju se mnogostruke bošnjačke povijesne traume identiteta, to tragikomično nastojanje da se preziranjem svoga i preferiranjem tuđeg svjedoči modernost, a što je ništa drugo doli autodestrukcija koja je odgojena upravo ubjeđivanjem Bošnjaka da su strano tijelo na slavenskom jugu. Stoga je ovo realistično ustoličavanje Željka Komšića kao „prvog u Bošnjaka“ (sintagma koja je dosad pristajala jedino uz ime Alije Izetbegovića), zapravo, završni čin bošnjačke autodestrukcije po kojoj je sasvim prirodno osjećanje da jedan Hrvat bude bošnjački lider. A Željko Komšić jeste lider u Bošnjaka. Prvi poslije Alije.