Građani zaslužuju istinu o Keljmendiju, Čoviću, Ugljenu, Čauševiću.. .

I dok se u Hrvatskoj obračunavaju sa tamnom stranom prošlosti ( hapšenja bivših djelatnika UDBA-e, suđenja Ivi Sanaderu, Milanu Bandiću...), u Srbiji isto tako hapse se svi koji su povezani s kriminalom, korupcijom, politički motiviranim ubistvima, a sve kako bi napokon krenuli brže evropskim putem, u Bosni i Hercegovini ništa nije riješeno, sve je nedorečeno, može se tumačiti i ovako i onako.

Kako kome odgovara. I u određeno vrijeme, naravno. Po potrebi, za ostvarivanje prvenstveno političkih ciljeva.

U susjednim državama shvatili su da bez čistih računa nema ni duge ljubavi.

Kod nas ne. I zašto bi.

Sve se koristi za međusobne obračune, podmetanja i kao da nekome i odgovara da nikada ništa ne bude rasvijetljeno kako bi se i dalje mogli „prati“ od odgovornosti, a prebacivati na one tamo druge.

Neriješena politička ubistva, navodne krađe donacija tokom rata, slučaj „Čaušević“ u kojem je bivši direktor Uprave za indirektno oporezivanje BiH prozvao najviše dužnosnike HDZBiH i SDA, koji su sada ili u biznisu ili na visokim političkim pozicijama u zemlji, slučaj „Keljmendi“ za koji se od početka veže ime lidera SBB-a Fahrudina Radončića, ubistvo Ramiza Delalića Ćele, afera „Reket“ u kojoj je glavni akter Zlatko Lagumdžija, marketinška mafija u aferi „Gibraltar“...

Hamdija Lipovača, Goran Zubac, Šemso Mehmedović, Šefik Džaferović, Aleksandra Pandurević, Dragan Čović, Jerko Lijanović, Živko Budimir, Bakir Izetbegović, Sakib Mahmuljin, Milorad Dodik...i tako unedogled.   

Iz dana u dan, jedni druge prozivaju.

A građani?

Dvadeset godina izvode se spektakularna hapšenja, političari i biznismeni trpaju u zatvor, iz kojeg izlaze svi čistih ruku, ponovo dolaze na pozicije s kojih mogu raditi što im je ćeif..niko više ne vjeruje u Bosni i Hercegovini da će napokon zasjati sunce kako treba.

Građani su, nažalost, izgubili vjeru i u pravosuđe. Jedinu svjetlu tačku. Ne vjeruju više nikome. Onaj tužilac korumpiran, onaj radi za SDA ili HDZ...Onaj sudija isto tako kupljen.

Do te mjere ovdje u BiH „puku“ je pamet izaprana, da više nisu sigurni ko je kriv, da li je stvarno istina nešto što se piše, govori.

Dvadeset godina prošlo je od rata. A Bosna i Hercegovina i dalje tapka u mjestu.

Ništa nije rasvjetljeno, ništa nije izvedeno na čistac. I svakodnevno izlijeću neke nove afere, „istine“ o ubistvima, pljačkama...

Hoćemo li ikada saznati pravu istinu o svim ovim slučajevima? Mediji pod kontrolom „naših“, „vaših“ ili „onih“ donose različite verzije i svoje verzije o svakom od ovih kompleksnih slučajeva, tako da se teško snaći u tom isceniranom šarenilu pa sa sigurnošću iz novinskih natpisa zaključiti šta je dobro smišljena laž spravljena u nekoj obavještajnoj kuhinji, a šta zaista tačno.

Tužilaštvo BiH i Sud BiH morat će se više pozabavati svim neriješenim slučajevima, i to što prije, ali pristupajući krajnje profesionalno čime će dokazati na djelu da nisu „ničiji“.

Ne odrade li to kako Bog zapovijeda, nikada se neće saznati ko je zaista naručio i platio, a ko izvršio ubistva Ugljena, Leutara, Cace, Ćele, da li Čović ima veze sa isisavanjem novca iz UIO BiH, da li Radončić ima veze sa Keljmendijem, da li je Izetbegović uzimao novac od donacija...

Bez odgovora na sva ova pitanja koja opterećuju bh. društvo nema naprijed.

Neće to više biti začarani krug, već Sidranov „Savršeni krug“. A on očigledno nekome ili nekima itekako odgovara, za provođenje u praksi čuvene poruke ratnog zločinca Ratka Mladića „razvucite im pamet“.