Brutalnost upravnika "kaznionice ekran.ba" ili "maširanje fašizma"

Prije više od šest mjeseci sam pisala o identitetu ljudi koji se kriju iza portala Ekran.ba. Ispostavilo se da je posrijedi Udruga za razvoj akademskih sloboda (URAS) na čijem čelu je Samir Arnautović, redovni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu.

Na spisku te udruge sa nalazi lista nepoželjnih javnih ličnosti koje oni svakodnevno  izlažu mobbingu, diskreditaciji, provokacijama i najbrutalnijim uvredama ne štedeći ni njihove mrtve. Dozvolite mi da posudim rečenice sa Ekran.ba kako bih vjernije dočarala šta se, zapravo radi na tom portalu: „Naravno, u stilu Goebbelsove škole informiranja, “anonimni“ autori opskurnih fašisoidnih tekstova pokušali su negirati postojanje ovog spiska.

Ne sumnjamo da bi oni, samo da mogu, negirali i postojanje navedenih javnih ličnosti, ali na njihovu nesreću i zadovoljstvo “nepoželjnih“ i onih koji imaju respekt za slobodno ponašanje i izražavanje, odnosno otpor fašisoidnoj svijesti, mete ovih napada su u dobroj kondiciji i ne obaziru se na prijetnje i napade usmjerene prema njima.“. Samir Arnautović, koji kao predsjednik udruge u pravnom prometu odgovara za sve napisane tekstove na tom portalu je neki dan objavio najnovije odstrelničko štivo.

U uvodnom dijelu tog štiva nazvanog „Brutalnost upravnika “kaznionice UNSA“ ili “marširanje fašizma“ prvo nam piše o nepravdi koja je zadesila Fahrudina Oručevića tvrdeći da su mu plagijati podmetnuti. Hm, tvrditi da nešto što je zorno predstavljeno zapravo nije ništa drugo nego konstrukcija je više nego smjelo.

Ali, nije to prva smjela tvrdnja predsjednika Arnautovića. Dalje u svom tekstu linču izlaže Sifeta Kukuruza koji je, očito, našao neke sitne mahinacije kod “nepoželjnog” profesora Arnautovića. Javno kličem: “Lažov je i prevarant taj Sifet Kukuruz. Uništava karijere poštenih profesora UNSA”.

Arnautoviću nije još uvijek dovoljno likova da bi stigao do vrhunca (svog) ekranovskog teksta. U fabulu uvlači i izvjesnog Izeta Mašića iako su njegovi problemi počeli prije posljednjeg saziva Rektorata, ali predsjednik ne haje za to. Još jedan junak je uveden prije klimaksa. Armin Škrbo! I konačno, stigosmo do vrhunca priče. Do Samira Arnautovića kojemu se, nesretniku, „osporava sve“. Na prvom mjestu mu „se kroz sličnosti u prijevodima, parafrazama i notornim udžbeničkim formulacijama želi (anonimno!!!!) dokazati plagijatorstvo“.

O, pa kako anonimno kada tekst koji obiluje linkovima i slikovnim primjerima Arnautovićevih plagijata potpisuje Sanja Vlaisavljević. Taj tekst je objavljen na tri web portala, na dva bloga i desetinama FB stranica. Prošlog ljeta sam tek jednu rečenicu napisala, i svojim imenom potpisala, kako profesor Samir Arnautović posuđuje tuđe misli, ali tada nisam htjela više da se bavim tim fenomenom.

Eh, dobro, bio je to ipak dovoljan razlog da me profesor Arnautović tuži sudu „zbog klevete.“ Neka je, tako i treba. Tko me tjerao da napišem svega jednu rečenicu izričući tek nagovještaj plagijarizma, nagovještaj pun dobre volje da se zbog dobrobiti akademske zajednice malo i time  pozabavimo. Za dobrobit studenata i vladavine znanja. Trebala sam možda odmah navesti primjere do kojih sam tada došla. Ali, kad nisam neka me na sudu. No kako tada, tako ni sada to ni slučajno nije anonimno.

Znam da profesor-predsjednik Samir Arnautović gleda na svijet oko sebe isključivo iz svoje vizure, pa niti jedan tekst kojim linčuje sve one koji mu se nađu na meti, ne potpisuje svojim imenom na svom portalu Ekran.ba. Čini se da on samo sudske tužbe protiv svojih meta i tuđe ukradene rečenice potpisuje svojim imenom, ali nema veze to je njegov izbor.

Nešto se ne sjećam da sam ijedan njegov tekst pročitala. Ili, da je ijedan Ekranov tekst u kojem linčuje ljude bio potpisan. Radi on to baš onako, kako bezočno pripisuje drugima „anonimno“.  No dobro, vratimo se mi optužbama na račun eminentnog mislitelja.

Evo jednog malog, usputnog podsjetnika za sve nas povodom tvrdnje predsjednika-profesora Arnautovića da ga optužuju zbog „sličnosti u prevodima“. Sličnost svakako nije isto što i „biti prepisano“, ali kod profesora Arnautovića je zapravo riječ o prepisima tuđih prijevoda, a tamo gdje je simulirao sličnosti greškom je ostavljao sintagme preuzete iz originalnog prijevoda sa kojeg je prepisivao. Ma ne bih da sada profesor „cepti od besa“, ali vjerujem da će čitajući sve one silne analize njegovih plagijata u konačnici shvatiti o čemu je zapravo riječ kada se nesmotreno sklapaju „sličnosti“. O. kako me rastužilo spominjanje parafraza.

Parafrazirati nije isto što i plagirati, ali samo pod jednim uvjetom. Da navedemo ime autora kojeg parafraziramo. No profesor Arnautović to gotovo nikada ne čini, a to je po definiciji plagijarizam. Svugdje u svijetu, pa tako i kod nas. A tek kada doziva u pomoć „notorne udžbeničke fraze“ kao primjer podmetanja imam osjećaj da se on, zapravo, šali s nama čitateljima. Pa, srećom postoje filozofske hrestomatije u svim dostupnim bibliotekama, a dostupna je i posljednja knjiga profesora Arnautovića „Suvremena filozofija i njeno nasljeđe“.

Uspoređivanjem hrestomatija i Arnautovićeve knjige uočava se sljedeće: Arnautović upotrebljava iste „notorne fraze“ kao autori hrestomatija, ima isti tok misli, koristi iste citate i nerijetko koristi istu literaturu kao oni, samo njih nigdje nema u njegovoj literaturi. Dodala bih još nešto što je profesor Arnautović propustio da navede kao jednu od objeda protiv njega. Direktno prepisane rečenice. Doslovno. E tek to je najbrutalniji primjer plagijarizma, a to u nebrojnim primjerima nalazimo u njegovim radovima. Ma dodala bih i citiranje citata iz tuđih fusnota nudeći ih kao svoje citate. Još kada uz to nema godine izdanja i stranice i ime izdavača, onda je plagijat očigledan. A, eto, i to nalazimo kod profesora Arnautovića u njegovim radovima.

Dirljivo je obmanjivanje njegovih čitatelja tvrdnjama da optužbe dolaze anonimno, ali se sumnja na porodicu Vlaisavljević. Ne trebaju sumnje više nikome. Sanja Vlaisavljević je potpisala tekstove „SDP mašinerija plagira i nevladin sktor“, „Plagijatori plagiraju plagijate“ i konačno ovaj koji čitate. Dakle, anonimno iza ovog teksta stoji vlasnica ovog bloga čije ime je vidno istaknuto i na uvodnoj stranici u blog.

Eh, godinama Samir Arnautović optužuje Ugu Vlaisavljevića da je (auto) plagijator. Da takva tvrdnja(kleveta) zbog koje Samir Arnautović šalje ljude na sud, ne bi bila tek puka tlapnja, bilo bi dobro da profesor Arnautović služeći se svojim tečnim francuskim jezikom to i dokaže. Dio po dio. Evo ovako kako ja njemu pokazujem da je plagijator. I iskreno se radujem novoj sudskoj tužbi zbog klevete da je profesor Samir Arnautović notorni plagijator po svim odrednicama plagijarizma.

Profesor Samir Arnautović voli postavljati dijagnoze drugima. Istina, uvijek samo jednu. Ali stalno ponavljanje istoga je zapravo simptom. Govoriti, recimo, da je netko šizofreničar je simptomska radnja. A tek da ne govorimo o „fašisoidnosti“ koja je zaštitni znak Arnautovićevih tekstova. Baviti se, konstantno, promjenom nečijeg imena u ratnim uvjetima, je naprosto primitivno i više je nego nacionalistički ispad, barem u slučaju kada to Samir Arnautović radi čerečeći ime Uge Vlaisavljevića uvijek kada mu nedostaje snaga argumentacije.

Promijeniti ime zbog „stvaranja nečeg novog“ može biti i stvaranje uvjeta za izbjegavanje sigurne smrti, recimo. Ali to nije, niti smije biti, tema  pisanja jednog filozofa koji je riješio sva pitanja metafizike. Ne smije ni za koga. Pitanja privatnosti su pitanja privatnosti. To je temeljni etički postulat. Pa zamislimo da sada neko javno licitira o Arnautovićevoj privatnosti. Ma dajte! Ali, ipak, vrhunac Arnautovićevog primitivizma je dizanje iz groba Uginog oca.

Zamislite samo koji to nekrofilni poriv mora nadvladati nekoga da kopa po tuđim grobovima. Arnautović je to uradio vadeći zlatni zub iz čeljusti Uginog oca da mu pomogne u pisanoj riječi. Ali paranoja i teorija zavjere ne mogu biti daleko od ovakvog ponašanja poput Arnautovićevog. On zna da je Ugo bio suradnik tajnih policija baš kao što tvrdi i za mene. Ideje o rješenjima kosmičkih pitanja, metafizičkih, rad tajnih službi, sve ove ideje nalazimo u tekstovima za koje u pravnom prometu treba da odgovara Samir Arnautović, ali podjednako ih nalazimo i u primjerima paranoje. Koliko samo sličnosti ima između Frojdovog Šrebera i Arnautovića!

E sad, da li je ovo neka slučajnost ili ne, ne mogu tvrditi, ali možda netko od eksperata bude čitao ovaj tekst pa eto mu posla. I negdje pred kraj teksta na Ekran.ba, Arnautović veli da mu se Ugo Vlaisavljević iscrtava kao podvojena ličnost. Kako i neće. I meni bi. Tolika opsjednutost Ugom, Uginim obiteljskim životom, Uginom suprugom, Uginom karijerom, Uginim roditeljima u očima Samira Arnautovića Ugo mora iscrtavati Ugu kao, zapravo, višestruko raslojenu ličnost. I konačno, samo da ponovim, radujem se novoj sudskoj tužbi zbog klevete da Samira Arnautovića „lažno“ optužujem za plagijatorstvo.