Ma koliko famozni Dodikov referendum ima za cilj umanjiti značaj obilježavanja dvadesetogodišnjice Dejtonskog mirovnog sporazuma, on u tome ipak nije uspio. Nizom regionalnih i unutarbosanskih skupova o sporazumu se debatovalo i s razlogom polemiziralo.
Ovosedmičnim usvajanjem Programa rada Vlade FBiH konačno je najavljeno donošenje Zakona o šumama i Zakona o poljoprivrednom zemljištu do kraja ove godine.
Sva tri gore pomenuta događaja imaju itekakvu međusobnu povezanost.
Ustavnopravna odrednica svakog državnog identita i njenog integriteta jeste i njeno vlasništvo na sopstvenu teritoriju (šumsko i poljoprivredno zemljište), kao javnog dobra svih njenih građana.
Zadnji rat protiv bosanske državnosti trebao je razbiti društvo i oteti njene teritorije. Koliko se u tome uspjelo potvrđuje i stanje u dvadesetogodišnjem otklonu od Dejtona.
Šume i poljoprivredno zemljište čine gotovo 56% ukupnog bosanskohercegovačkog teritorija. Ovo javno dobro je uz riječne tokove najveći bh. resurs, a po svojoj definiciji ima se iščitavati kao državna imovina BiH.
Po ustavnom državnom kontinuitetu (Aneks IV) titular vlasništva na šumskom i poljoprivrednom zemljištu jeste država BiH, a njeni administrativni aranžmani, ma kojeg nivoa, mogu biti samo s pravom korištenja u mjeri i na način kako im svojim zakonom to omogući titular.
Ratni ciljevi ovladavanja teritorijom BiH nisu posustali ni u poratnom periodu, samo sada se provode drugim sredstvima iz navodne percepcije iščitavanja Dejtona.
Suočen sa ovakvim pokušajima, OHR je 18. marta 2005. donio zakon o zabrani raspolaganja državnom imovinom, a dalji nasrtaj je osujećen odlukom Ustavnog suda BiH o poništenju zakona RS-a o preuzimanju državne imovine BiH na teritoriji RS-a.
Unatoč zabrani raspolaganja državnom imovinom, Republika Srpska je 2006. i 2008. godine donijela zakone o šumama i poljoprivrednom zemljištu, a kojima je jednostrano utvrdila svoje vlasništvo nad šumskim i poljoprivrednim zemljištem.
Do sada na ovo nije bilo reakcija podnošenjem ustavnih tužbi, a nije se primjenio niti član 2. o zabrani raspolaganja državnom imovinom, koji predviđa pravnu ništavnost ovakvih radnji.
Izostanak reakcije na sreću nije i gubitak njene mogućnosti, pa je stoga očekivati da aktivno legitimirani konačno i djeluju (državno pravobranilaštvo, Vijeće ministara, član Predsjedništva BiH, državni Parlament u oba doma, OHR i visoki predstavnik).
Šturo medijsko najavljivanje federalnih zakona o šumama i poljoprivrednom zemljištu ne daje naslutiti kakva zakonska riješenja će parlamentu ponuditi Novalićeva vlada.
Ukoliko ona budu preslik zakonskih riješenja iz RS-a to će biti zemljišno-knjižna unutarnja sukcesija države Bosne i Hercegovine. Sva deklarativna obećanja očuvanja bh. cjelovitosti tim aktom bi bila izigrana, a BiH bi nepovratno, udobno bila smještena na tračnice svoje disolucije.
Vjerovati je da će "bajramska koalicija" prepoznati suptilnu igru svih igrača u njoj i vratiti ovu priču u okvire dejtonskih rješenja koja se na sreću pukim političkim kompromisom pijačne naravi ne mogu mijenjati. Stoga, prst na okidaču je u rukama „bajramlija“ Radončića i Izetbegovića.