Koliko leda treba da smrzne tragove krvi

Prije nekoliko godina sam nijema stajala i gledala u dugu kolonu djece koja na vječni počinak ispraćaju dijete. Svog vršnjaka i drugara. Mladi, lijepi, izbezumljeni od straha. U nevjerici. Govorili su u mimohodu dok su im suze tekle. Ulice su bile ispunjene njihovom prigušenom grajom. Htjeli su mnogo toga reći jedni drugima-A onda. Rikošet.

Odbiše se njihove riječi i vratiše se do njih. Nastupiše tišina i muk. Zaledi se suza, zastade korak, zanijemi riječ. Spustiše ga u mrzlu zemlju i pokriše zemljom. Da ga grije. I sakriva. Štiti. Da brigu brine o njemu. Od koga da ga štiti? Od vršnjaka. Koji košmar. Od onih koji nijemi nešto poručuju u mimohodu? Ma ne, ni govora. Od onih čije su misli zastale još na početku. Od onih čija je ruka zgrabila hladno sječivo noža i igrala se s njim...

Led je prekrio brijeg, zemlja je prekrila lijes, a kamen je pokorio srca. Stisnula su se. Zastala na tren i onda raštimano krenula dalje. Danas je opet led. Danas je snijeg. Danas je kolona nijemih ponovo u koraku.  Lepenica, Tuzla, Sarajevo... Svejedno.  Nijemi su se smrzli u koraku. A odnekud se čuje zavijanje hijena. One ne miruju. Njih čak i hrane. Njih čuvaju. Hijene se razobličenih lica kreću ka novim mladenačkim licima.

No, zaustaviti tu pogled treba. Ta i one imaju mladenačka lica. Djeca su. I ona imaju svoje prekinute snove. Ne, odbijam čuti da su oni krvoloci. Dijete je dijete. Svako je neka majka rodila. Svi trebaju ljubav, brigu i pažnju. Ne kamenujte me zbog ovoga. Svi trebaju isti topli komad neba. Ali taj komad se negdje rasuo. Nisu kriva djeca. Nisu ni svjesni da ih mora čuvati taj topli komad.

Krivi su čuvari dječjeg neba. Krivi su čuvari dječjih snova. Dijete koje diže ruku na drugo dijete je tužno dijete. Ostavljeno. Napušteno.  Izgubljeno. Zauvijek. Želi da tu ostavljenost osjete i drugi. Zato i šalje ledne poruke. Zato zamrzava jedan drugi korak i jedan san. Zato mu je sasvim daleka ona kolona u mimohodu. Kolona sa bijelim ružama. 

Zato su njegove riječi ustupile mjesto neljudskome. I onda kada se dijete pretvori u neman, a neman razulari u slobodi svog pokreta, onda se prekida jedan san, život koji je svima podjednako dan. Odrasle preživjele nemani samo lešinare nad ovom dječjom patnjom kao da su ova djeca druga vrsta. Kao da su tuđa djeca tuđa vrsta. Eto greške. Eto pogrešnog koda.

Odrasle nemani su samo starija zapuštena djeca. Inače bi razumjeli poziv i jecaj. Krik i vapaj. Čuli bi glasnu nijemost djece u mimohodu. Nema tih puteva i staza koji nas vode u bezbrižnost dok god je ne damo drugima. Dok god samo jedno dijete zastane u koraku. A korak je dječji lagan i lomljiv. Jednom slomljen taj korak ili se topi ili nikada više neće imati toplinu i snagu.

Ne dajmo da nam djeca gube korak i dah. Ne dajmo da im se zaledi pokret i izgubi staza. Mi smo svoje staze nekako proprtili. Nekamo vode, ali njihov je smjer suviše krivudav ako samo naš put ima prtinu. Mi, svagda i uvijek, nosimo teret onih čija noga nije dovoljno jaka da sama prti pute za sebe.

Stoga, zastanimo u pokretu, osvrnimo se i zgrabimo taj dječji žar kojim ćemo zajedno utrti staze na kojima se svi tragovi vide, raspoznaju i na kojoj nema tuđih, drugih, nebitnih. Onih koje ne znamo. Jer, danas je naša noga prva u koraku, a sutra...  Samo tako će oni sa početka priče koji nas gledaju odozgo znati da smo naučili hodati.