Dobro uštimani piromani i vatrogasci

Potpisima Miloševića, Tuđmana i Izetbegovića stavljenih u Parizu na opšti okvirni sporazum o miru u BiH, okončano je stradanje i rat protiv Bosne.

Posljedice su upakovane i tek prividno zaliječene uspostavom novog ustavnog ustroja. Ishodište novouspostavljenih ustavnih rješenja je bilo po modelu «tragičnih sukoba u regionu», u krajnjem model razgraničenja sukobljenih nacional-falangi.

Uslijedilo je haško odgonetanje nastanka «tragičnosti». Nizale su se individualne odgovornosti i presuđivanja o stepenu i vrsti krivnje manje i više odgovornih.

Očekivano, dinamika odnosa u međunarodnoj zajednici diktirala je putanju od lakšeg prema težem, od manje bitnog do bitnijeg. Tek oroka trajanja rada Suda daje odgonetku.

Ono «tragično» prestaje biti spontano, nepredvidivo i izvanplansko, a postaje ciljano, osmišljeno i planom predvidivim učincima izvedeno.

Dvije Strane, Republika Hrvatska i Savezna Jugoslavija (Srbija i Crna Gora), navodno (a što poslije Karađorđeva ostaje sporno) su u udruženim zločinačkim poduhvatima povele i sa svim posljedicama počinile udružene zločinačke poduhvate, te svojim potpisima pristale na ovjeru tih učinaka Dejtonskim mirovnim sporazumom.

Martovsko primicanje izricanju haške presude Radovanu Karadžiću će zaokružiti krivično-pravnu istinu o ratu u Bosni, a i stvoriti pretpostavke da pravosudne istine postanu osnova ustavno-pravnog uređenja države Bosne i Hercegovine. One moraju imati restitucioni karakter napadnutog međunarodno priznatog suverenog državnog subjekta.

Ne slučajno, živimo naizgled burno unutarbosansko vrijeme. Njega proizvode institucionalni sljedbenici Hagom presuđenih, a načinom postavljanja zahtjeva nerealnih maksimalizama (očuvanje i ishođenje veće autonomije entiteta RS - Dodik, i na mala vrata oživljavanje trećeg entiteta ili paraetničke administrativne jedinice - Čović).

Unutarbosanski eksponenti su tek marionete još uvijek živih velikodržavnih projekata, Bosni susjednih zemalja. Ma koliko nastojali ostati neprimjećeni, oni usaglašeno i planski djeluju po modelu PIROMANA i VATROGASACA. Oni u Bosni svako malo pale, a oni izvan svako malo vatru gase, pa mu Bosna dođe kao veliko plantište.

Istovremeno probosanske snage, morat će se suočiti sa donošenjem teških političkih odluka i pravnu zadovoljštinu ostvarivati podnošenjem novih tužbi, a i obnovom već nepovoljno presuđenih pred jednim drugim sudom u Hagu. Srbija i Hrvatska će presuđenim udruženim zločinačkim poduhvatima konačno biti suočene sa vlastitom odgovornošću i krivnjom. Te istine će pomoći pročišćenju njihovih društava i stvoriti pretpostavke za obnovu devastiranog bosanskog društva kao jedinog mogućeg načina obnove pune državnosti Bosne.

Igra piromana i vatrogasaca mora postati njihova ružna i sramna prošlost.

Za uspjeh ovog velikog dvadesetpetogodišnjeg puta borbe nije dovoljno tek samo bošnjačko jedinstvo, ono je gotovo podrazumijevajuće, potrebno je trajno promicanje utapanja etničkih nacionalizama u bosanski patriotizam. To traži i vapi nove političke ideje i nove ljude, u krajnjem NOVO VRIJEME.