Marš u Sarajevo, marš u Hag

Grob poznatog filozofa Baruha de Spinoze nalazi se u Hagu. Karla del Ponte u memoarima opisuje Spinozu kao filozofa koji je „identificirao moć koja pokreće tolike zločine: bogomoljstvo, zavist, stereotipi i predrasude kojima moćnici manipuliraju i koriste se njima u nastojanju da se domognu vlasti i obogate se.“ To je onaj isti Spinoza koji je rekao još jednu balkansku savremenu istinu: „Ko ukrade malo, biva progonjen, mučen, zatvaran ili čak ubijen. Ko ukrade puno, biva ugledan i pošten građanin.“

Uoči strašnog zločina nad Bošnjacima i Hrvatima bio sam u proljeće 1992. u Prijedoru i onda se povukao u Sanski Most, osjetivši strah i napetost na svakom koraku. Već tada je bilo ljudi koji su bježali iz Prijedora. Jedan od tih mi je svjedočio kako je Dušan Tadić silovao njegovu rodicu pred mužem kojeg je svezao za stolicu. Bio sam šokiran onim što sam čuo i vidio u Krajini tih dana. Prijedor je doživio stravičan teror i masovna pogubljenja. Mnogo kasnije, najstrašnija grobnica Tomašica otkrila je svu brutalnost projekta velike Srbije. Napisao sam tada tekst o užasima u Krajini, pa spomenuo i Tadića. Spremali smo još jedno izdanje Slobodne Bosne, u sarajevskoj redakciji Centralnog komiteta BiH, gdje nas je smjestio rahmetli Nijaz Duraković, kad je zazvonio telefon. Razgovor je tekao ovako:

-Ti si pisao o meni?

-Ko si ti, upitao sam?

-Dušan Tadić, rekao je.

-Šta hoćeš?

-Nazvao sam da ti kažem da ću doći u Sarajevo da se obračunamo.

-Dođi, rekao sam mu. Izaberi oružje.

Nasmijao se i samouvjereno dodao:

-Nisi me razumio. Ja neću doći sam.“

-Ja sam mislio da ćemo se ja i ti kao muškarci raspraviti.

-Opet me nisi razumio, nasmijao se, ja ću doći sa svojima.

-Imam i ja svoje prijatelje, rekao sam.

-Opet me nisi razumio, ja ću umarširati sa svojima.

Umarširati se moglo samo u nenaoružan grad.

Dok je još rat trajao, njemačka policija je Tadića uhapsila u februaru 1994. godine. Bio je prepoznat kao stražar u zloglasnom konclogoru rudnika Omarska. Suci su se usprotivili dovođenju običnog stražara pred Tribunal. Ali, tadašnji glavni tužilac Grejem Bluit (Graham Blewitt) je pokrenuo ovo prvo suđenje Tribunala za zločine u BiH. Sud je na današnji dan, 26. januara 2000. godine donio presudu Dušku Tadiću. Prvi čovjek kojem je suđeno za zločine počinjene tokom agresije na BiH osuđen je na 20 godina zatvora.

Slično Tadićevoj najavi da će umarširati u Sarajevo, govorio je Karadžić kada je u Skupštini BiH rekao:

-Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje. Karadžić je osuđen na doživotnu robiju za genocid u BiH.

Baron Estournelles de Constant, dobitnik Nobelove nagrade za mir 1909. godine, čijom je zaslugom osnovan Stalni arbitražni sud u Hagu, nakon Balkanskih ratova pribilježio je nešto što je aktuelno danas kao i prije sto godina. Pročitajte i zamislite sadašnje lidere nama susjednih država: „Istinski su krivci za rat oni koji zavode javno mnijenje i iskorištavaju neznanje ljudi, koji lansiraju uznemirujuće glasine i pozivaju na uzbunu, potičući svoju zemlju i kao posljedicu toga, druge zemlje na neprijateljstva. Pravi krivci su oni koji, vodeći se vlastitim interesom ili unutarnjem nagonu i izjavljujući neprestano kako je rat neizbježan, dovode do toga da rat doista postane neizbježan, proklamirajući da ga oni ne mogu spriječiti. Pravi krivci su oni koji opći interes žrtvuju vlastitom interesu.“ Ništa se na Balkanu ne mijenja ni stoljećima kasnije.