Božić, Čović, Džaferović

Čudni su putevi gospodnji. Možete imati čvrste stavove, jasne poglede, artikulirane misli, a već sutra se naći u situaciji da se izmičete od vlastitih riječi. Takav je jezik. Vazda iznad čovjeka visi kao nategnut kolac i prijeti da opali po glavi.

Prošle godine kardinal Puljić se nije pojavio na božićnom prijemu kod Dragana Čovića. Isto, uvrijeđeni, na prijemu se nije pojavio niko iz SDA. I uzoriti kardinal i čelnici SDA Čoviću su zamjerili zbog njegove antibosanske politike, koja je dokazano opasna i za Bošnjake i za Srbe i za Hrvate kao kakva srednjovjekovna kuga.

Evo kako je na politiku HDZ-a, dakle, pred lanjski Božić, gledala Vrhbosanska nadbiskupija i njen poglavar Puljić: “Politika Herceg-Bosne nastoji žive Hrvate pokopati izvan njenog prostora“, rekao je kardinal u intervjuu na TV1, te nastavio hiruški precizno: „Treći entitet bi dodatno legalizirao etničko čišćenje u BiH.“ Dakle, nadbiskup se nije libio otvoreno progovoriti oko suicidne politike Čovića i HDZ-a, zbog koje je iz Bosne i Hercegovine iselilo više Hrvata u posljednjih deset godina nego što ih je protjerano pred užasima rata devedesetih.

Na pitanja novinara zbog čega se nije pojavio na božićnom prijemu kod Čovića, Šefik Džaferović odgovara: "Mislim da odgovor leži u odnosu gospodina Čovića prema 25. novembru i u njegovom odnosu prema Bajramima... Gospodin Čović se nije odazivao koliko ja znam na bajramske prijeme kod reisa i mi smo odlučili da se ovaj put ponašamo tako. Ovo nije naš odnos prema Božiću i ja upućujem iskrene čestitke svim katolicima za ovaj praznik. Ovo je odnos prema gospodinu Čoviću i prema njegovom ponašanju.“

Mnogo toga se od prošlog Božića do danas promijenilo; napustili su nas dragi ljudi poput Olivera Dragojevića, Nade Đurevske i Milene Dravić. Naučnici bolničkog centra Mount Sinai Beth Israel u New Yorku otkrili su potpuno novi organ u ljudskom tijelu, koji bi im ubuduće mogao pomoći u boljem razumijevanju širenja raka. Dodik je rasturio SDS. Ivanić je odlučno rekao ne Dodiku... Jedino predsjednik HDZ-a nije odstupio ni centimetra od Tuđmanove politike iz devedesetih, suđene i presuđene u Hagu za ratne zločine u BiH, ne samo zbog stradanja Bošnjaka u logorima Herceg Bosne, već i zbog progona vlastitog naroda iz Posavine u nastojanjima da sa Miloševićem podijele Bosnu.

Pa zašto su se onda Puljić, Šefik Džaferović, Bakir Izetbegović i Denis Zvizdić u četvrtak našli na božićnom prijemu kod Čovića? Zbog čega je ovogodišnji Čovićev prijem božićniji od prošlogodišnjeg? Kardinal je predsjedniku HDZ-a oprostio raseljene Hrvate Posavine, a Džaferović pustio niz vodu i reisa i bajramski prijem i 25. novembar.

Otkako je radikal Čović izgubio od ljevičara Komšića na oktobarskim izborima u utrci za Predsjedništvo, digla se i kuka i motika da mu vidaju rane i da ga tetoše, a on, lišen svake empatije prema bilo čemu osim vlastitom bankovnom računu, dokazani komunist, Hrvat iz ljute nevolje, sad u inat neće ni ono što on hoće. Što više popuštaju, Čović jače zateže. 

Sjajan opis napravio je Boris Dežulović ocrtavajući ustaške konture zagrebačkog muslimana Zlatka Hasanbegovića prepričavajući njegov sudski spor sa splitskim kolumnistom Ante Tomićem nakon piščeve kolumne u beogradskom NIN-u: „Živ se siromah polomio da ga prihvate kao sebi ravnog i ispravnog, u srednjoj školi kao veteran Bad Blue Boysa bježao s nastave na Dinamove utakmice, na studiju za opskurne zagrebačke ustaške novine pisao himne Pavelićevoj vojsci, u Oreškovićevoj vladi skidao ploče s nazivom zagrebačkog Trga maršala Tita, i sve mu bilo džabe: svuda ga, poput kasne poslijepodnevne sjene, u stopu pratilo njegovo hasanbegovsko, nehrvatsko i nezagrebačko prezime.“

Ove riječi jednako su glasno odzvanjale i iz ozračja Čovićevog božićnog prijema: „Živi se siromasi iz SDA polomiše da ih Čović prihvati kao sebi ravnog i ispravne, na zajedničkim sastancima mu davali sva ministarstva finansija u državi, imenovali jednostranački Nadzorni odbor Aluminija, prepustili mu tržište osiguravajućih društva u Federaciji, na pladnju dali Energopetrol, ustupili HDZ-u prostor za trgovačke lance Konzum, i sve im to džabe: svugdje ih, poput kasne poslijepodnevne sjene, u stopu prati njihovo unitarističko, neeuropsko čelo.“