Nestajanje ili…

Jedan mi je fancuski vojnik UN-a u januaru 1993., dok me je prebacivao preko aerodromske piste u Hrasnicu, pričao kako je opčinjen Bosnom i Hercegovinom. Nabrajao je planine i gradove koje je posjetio. Onda je naglo utihnuo: “Vi ne zaslužujete ovu ljepotu ! Ovdje će živjeti neki drugi narodi i biti sretni”. Nije mi govorio kako će se to dogoditi, ali mi je rekao kako će izgledati kraj filma.            

U Hrvatskoj danas živi manje od četiri miliona ljudi. Samo u periodu od 2011. do 2014. godine iz Hrvatske se iselilo oko 165.000 stanovnika, a u naredne dvije godine iseljavanje je nastavljeno nesmanjenim intenzitetom: tokom 2015., procjenjuje se, Hrvatsku je napustilo oko 65.000 ljudi. Od tih 65 hiljada 35 do 40 hiljada je mladih, a od njih čak 22 hiljade sa fakultetom, upozorio je dr. Stjepan Šterc profesor Zagregačkog univerziteta. Podaci koje je iznose mediji su katastrofalni i po njima taj broj je 2016. godine bio 82 hiljade iseljenih. Samo u Njemačku te godine je iselilo je oko 54 hiljade.

Do 2031., ostanu li trendovi isti, stanovništvo Hrvatske past će na 2,9 milijuna, što je vrijeme od samo jednog desetljeća. I sve će biti gore. Broj rođene djece, predvidio je dr. Šterc, u narednih pet godina pasti na 30.000 godišnje, a za 10 godina ispod 20.000 djece. Istovremeno će se broj umrlih približiti 60.000 te će Hrvatska godišnje - samo prirodnim putem, bez iseljavanja - gubiti oko 40.000 osoba. 

Samo po osnovu većeg mortaliteta od nataliteta u Hrvatskoj je 130 hiljada manje od popisa 2011. godine.

U Srbiji je stanje još gore i ona „prirodnim putem“ godišnje gubi jedan grad od 39 hiljada stanovnika. I ta će se brojka povećavati. U Srbiji je čak 310 hiljada stanovnika manje za nešto više od sedam godina od zadnjeg popisa. O iseljavanju iz Srbije mediji šute kao po naređnju. Cifre koje se u kuloparima spominju malo su manje od hrvatskih.     

Niko ne zna koliko je iseljeno ljudi iz BiH. Pretpostavke su da se iseljava 14 hiljada godišnje, su previše optimistične.

U RS se negativni trend povećava, pa ona “prirodnim putem”, gubi prosječno više od 5 hiljada stanovnika. Federacija BiH je također u minusu i svake godine u prosjeku ima oko 2 hiljade stanovnika manje. To znači da cijela BiH godišnje gubi „prirodnim putem“ više od 7 hiljada stanovnika. Prošle godine BiH je prirodnim putem izgubila 7.779 stanovnika. Dodaju li se ove razlike u priraštaju ispada da za godinu dana gubimo 22 hiljade stanovnika, što je tragično zazemlju koja je poharana od '92. do '95.    

Stvar je preozbiljna. Konačno imamo nešto zajedničko: Nestajemo sa ovih prostora. A sudbinu nam kroje i dalje ljudi koji praktično rade na iseljavanju, šireći prijetnje, strah i beznađe i uvećavajući pritisak na ljude.

Kada se Slobodan Milošević vratio iz Dejtona, gdje je potpisao Dejtonski ugovor, 6. decembra 1995. pohvalio se pred Vrhovnim savjetom odbrane (VSO): „Imamo polovinu Bosne! Republiku! Oni (bosanski Srbi) dobijaju sve gradove duž reke Save, tri grada u unutrašnjosti i celo Podrinje, sa s izuzetkom Goražda. To je 50 gradova i 25.000 kvadratnih kilometara. Naš je zadatak vratiti sve izbjeglice koje su u Srbiji da popune ove teritorije“, rekao je Milošević slavodobitno. Oni što su prošlih godina prolazili kroz Podrinje, pa i uz Savu, mogli su vidjeti ruševine, spaljenu i pustu zemlju, na kojoj odnedavno više nema ni pasa lutalica, niti divljih zvijeri koje su davno rastrgle leševe ubijenih u tim kućama. Lovci love, a rijetko jedu te zvijeri. Oni što žive uz Drinu i Savu ne love ribu, nakon silnih leševa koji su tonuli na dno ovih rijeka. Životni vijek riječnih riba je oko 30 godina.  

Prođete li Podrinjem i posebno Posavinom, dobro gledajte po naseljima i vidjet ćete natpise na otprilike tri od četiri kuće: „Prodaje se“. Ne zna se kupuje li to iko, ali ljudi nestaju bespovratno.

Srbija i Hrvatska su pokrenule krvave ratove za velike države, a dobile su male i sve manje narode. Prije nekoliko noći na društvenim mrežama sam razgovarao sa ljudima. Bilo je onih i iz susjednih država. Svi oni kažu da im bebe izmame osmijeh na lice. Zar ne bi ovo nestajanje, umiranje trebalo zamijeniti nadom i novim životom?