Državni udar za svaku priliku

Taman kad smo pomislili da je vrijeme državnih udara prošlo i da oni više nisu u modi čak ni u Latinskoj Americi, u posljednjih petnaestak dana  imali smo na sceni, kažu, čak dva pokušaja državnog udara. Jedan su u Gabonu, tamo negdje preko pola Afrike, pokušali izvršiti nekakvi šarlatani  u vojničkim uniformama. Čitavih petnaest minuta držali su pod svojom vlašću mikrofon nekakve lokalne radio-stanice s kojeg su objavili da preuzimaju upravljanje zemljom, a onda ih je policijska patrola, pojačana jednim nekompletnim odjeljenjem civilne zaštite i lokalnim poštarom, spakovala u lisice i poslala u zatvor. Drugi državni udar, ako je vjerovati interpretacijama režima u Republici Srpskoj, pokušali su, takođe bez uspjeha, izvršiti zavjerenici okupljeni u organizaciju „Pravda za Davida“, iza koje, kažu, stoje opaki strani faktori, koji žele destabilizovati Republiku Srpsku i koje, prema pouzdanim obavještajnim podacima, predvode engleski obavještajni krugovi!!! 

Kad bismo bili toliko drski i bezobrazni da ne vjerujemo na riječ Dodiku i njegovim saradnicima da je to bio klasičan pokušaj državnog udara, sigurno bismo posegnuli za nekakvim leksikonom ili enciklopedijom, pa bismo tamo pročitali kako državni udar, po definiciji, predstavlja  protivustavnu i protivzakonitu smjenu nosilaca vlasti u nekoj državi uz upotrebu vojne sile i uglavnom uz političku podršku stranih faktora. Izvode ga u pravilu visoki politički funkcioneri i antirežimski oficiri, a za njegov uspjeh neophodno je ostvariti punu kontrolu nad vojskom, policijom i medijima.

I tek onda nam ništa ne bi bilo jasno!!!

Ako ćemo slijepo slijediti definiciju, u startu ćemo se zapitati kako državni udar može biti izveden u političkom subjektu koji uopšte nije država, praktično u jednom komadu države. Ako povjerujemo u tvrdnje režima kako je državni udar pokušala izvesti zavjerenička organizacija „Pravda za Davida“,  morat ćemo se duboko zamisliti nad pitanjem na kakvu je to vojnu silu u svojoj destruktivnoj nakani računala ta grupa, predvođena Davorom Dragičevićem, koji, kako se mogla uvjeriti svekolika javnost,  u džepu ni noktarice nema, a da i ne govorimo o nekom oružju. Ako uzmemo za ozbiljno i onu neizbježnu pojedinost iz definicije da je za uspješan puč neophodno ovladati vojskom i policijom, morali bismo se grohotom nasmijati gledajući ukrućene pripadnike jedinice za podršku, koji lagodnost života u uniformi ne bi zamijenili ni za kakve ideale, a kamoli za podršku nekoj tamo avanturističkoj grupici koja se stalno nešto buni protiv vlasti, pa oni svaku noć, umjesto u kafanu, moraju na sumornu i dosadnu dežuru na „banjalučkom Tienanmenu“. Nema tog revolucionara u svjetskoj istoriji, koji bi ih uvjerio da se odreknu režima i povukao u pobunu!

A što se tiče strane podrške, mi medijski djelatnici, iz nemušte i neodređene izjave Milorada Dodika, koji s pozicije predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine nastavlja domaćinski gospodariti Republikom Srpskom, nismo baš uspjeli shvatiti je li ovaj pokušaj državnog udara kontinuirana akcija onih 40 engleskih obavještajaca, visokospecijalizovanih pripadnika britanskih vojno-obavještajnih službi, koji su još onomad, prije oktobarskih izbora, došli da destabilizuju Republiku Srpsku i njen režim i omoguće Savezu za pobjedu da pobijedi na izborima, kako bi taj entitet bio i definitivno dekonstruisan i razgrađen.

Ako ćemo biti baš toliko neozbiljni da ozbiljno prihvatimo tvrdnje režima u Republici Srpskoj o tome šta je uopšte državni udar, zaključićemo da je posljednji državni udar u modernoj Evropi izvršio - Milorad Dodik. Sjetićete se, (a neki i neće jer mnogima u ovoj zemlji sjećanje ne seže dalje od aktuelnog narodnog vođe) bilo je to u prvim mjesecima 1998. kad ga je Biljana Plavšić, tadašnja predsjednica Republike Srpske imenovala premijerom. Kako nije imao svoju vojsku i lojalne oficire, koji bi zaokružili „vojnu komponentu“ državnog udara, međunarodna zajednica mu je „rentala“ svoje snage, pa je na njihovim tenkovima, kako i priliči pravom narodnom prvaku, uz punu blagonaklonost tadašnjeg visokog predstavnika Karlosa Vestendorpa, umarširao u legendu - postao je predsjednik vlade u vrijeme kad je njegova stranka u entitetskom parlamentu imala stabilnu većinu od dva poslanika. Bješe to školski primjer besprijekorno izvedenog legalnog državnog udara sa svim potrebnim elementima, sve po udžbenicima. Međunarodne snage su prvo pohapsile i razvlastile buljuk funkcionera SDS-a, pa su onda sakupljale poslanike u entitetskom parlamentu i helikopterima ih dovozile u skupštinsku salu, da bi na kraju ustoličile čovjeka kojeg su smatrale „kooperativnim“ liderom koji gleda u budućnost. Potpun legitimitet tom prevratu dala je nekoliko mjeseci kasnije američka državna sekretarka Medlin Olbrajt posjetom Banjaluci – još nam je u očima slika dirljive, srceparajuće dobrodošlice oduševljenog premijera i vojnih i državnih počasti priređenih visokoj američkoj zvaničnici.

Priča o državnim udarima i manipulacija tim pojmom u balkanskoj istoriji imaju posebno mjesto. Još je knez Pavle Karađorđević, u oktobru 1934. godine, one noći kad je u Marseju ubijen njegov bliski rođak, kralj Aleksandar, shvatio kakvi se sve široki vidici pružaju sposobnom i spretnom čovjeku,  nekome ko zna vješto manipulisati pojmom „puč“ ili „državni udar“. Kao prvi namjesnik, što će reći nasljednik prijestolja do punoljetstva Aleksandrovog sina Petra Drugog, zabranio je da se narodu još te noći objavi vijest o smrti jugoslavenskog monarha pod izgovorom da bi mu komunisti mogli napraviti prevrat, što će reći – državni udar. Mora da su se te dramatične noći u dvoru general Petar Živković, predsjednik Vlade Nikola Uzunović i ministar unutrašnjih djela Božidar Maksimović, s kojima je knez vijećao šta mu je činiti, sami u sebi čudom čudili kako bi to, kojom vojskom  i uz čiju podršku komunisti mogli napraviti prevrat kad je 95 posto komunističkog rukovodstva u to vrijeme već bilo u zatvorima, a onih pet posto, prestravljeno od mogućeg hapšenja, nije smjelo ni nos iznijeti iz svojih konspirativnih skrovišta. Šta je knez Pavle imao na umu shvatili su tek kad je bilo kasno -  kad su saznali da je iste večeri od čuvenog beogradskog advokata Todorovića, ličnog pravnog zastupnika kralja Aleksandra, usred noći oteo Aleksandrovo zlato i prebacio ga u svoj trezor. Bješe to doista najmaštovitiji i najblistaviji  primjer manipulacije mogućim državnim udarom u cijeloj srpskoj istoriji jer ga već ujutro, nakon uspješne noćne akcije, uopšte nije zanimalo kako će i kad mediji objaviti vijest o smrti kralja Aleksandra i šta će se nakon toga dogoditi.

Režim u Republici Srpskoj, dakako, u maštovitosti i spretnosti nije i nikad neće biti ni do koljena knezu Pavlu, pa je ova aktuelna manipulacija državnim udarom daleko primitivnija, sa neuporedivo prizemnijim ciljevima. Svela se na puko prepadanje naroda, a pogotovo ionako pogubljenih akademskih i intelektualnih krugova kako ni slučajno ne bi došli na ideju da podrže ulične proteste u Banjaluci. Dodikov model vladanja „Republika Srpska – to sam ja“ ponovo je pokazao svu odlučnost da u korijenu sasiječe sve što bi i mirisalo na pobunu protiv režima.