Vučić između Brisela i Moskve

Dugo očekivana posjeta ruskog predsjednika Vladimira Putina Beogradu bi i prođe. Na oduševljenje građana, koji su izašli da dočekaju i pozdrave Putina - tu spoljnu manifestaciju ovog događaja – pala je zavjesa još prije nego što su komunalci krenuli da dovedu u red mjesto okupljanja - plato pred hramom Svetog Save, a beogradski mediji, bar oni koji su, kako bi se reklo, naklonjeni predsjedniku Srbije, još bar dva-tri dana će ponavljati izjave dvojice predsjednika u nastojanju da predstave Vučića kao cijenjenog državnika, kojeg uvažavaju i poštuju lideri svjetskih sila.Kad se i to spusti, Aleksandar Vučić će ostati sam sa svojim utiscima, potpuno svjestan da je tek sad razapet između Rusije i Evrope. I od Brisela i od Moskve preuzeo je obaveze (ove briselske je već akontativno politički naplatio, a da ih nije ispunio) i sad je došlo vrijeme za izravnavanje računa. S druge strane, svjestan je kako je Putin isuviše veliki igrač u svjetskim okvirima da bi njegovu posjetu mogao politički unovčiti kao puki znak podrške Rusije njegovoj politici (iako se i to nastojalo prikazati u sadržajima prorežimskih beogradskih medija baš u vrijeme velikih protesta protiv Vučića). Stvarni povod Putinovog dolaska jeste da jedinu zemlju na Balkanu s dominantno proruskim raspoloženjem trajno veže za Rusiju. To, međutim, u praksi ima ogroman politički teret i ne znači samo svojevrstan razlaz sa Evropskom Unijom i dosad deklarisanim (i politički dobro unovčenim) evropskim težnjama Srbije. To je svjestan ulazak u ozbiljnu političku konfrontaciju sa Briselom i Vašingtonom, i to za račun Vladimira Putina, sa vrlo maglovitim i mutnim izgledima na političke benefite za samu Srbiju.
   Je li se Vučić, nakon višegodišnjeg pehlivanskog manevrisanja, konačno opredijelio za stranu? Teško bi se takav zaključak mogao izvući iz svega što smo vidjeli tokom Putinove posjete Beogradu. Prije bi se moglo reći da u svom višemjesečnom državničkom tumaranju, koje je direktan uzrok neodlučnosti da konačno presiječe kosovski čvor prema zahtjevima zapada, jača sebi uzdrmanu poziciju u budućim razgovorima sa evropskim funkcionerima. Da je rizično – jeste, ali Vučić je u poziciji da provodi nimalo racionalne improvizacije. Definitivno odricanje od Kosova neminovno bi značilo i njegov politički kraj jer nema tog zapada koji bi ga ostavio na vlasti u Srbiji ako prizna nezavisnost Kosova. S druge strane, sve masovniji antirežimski protesti u Srbiji vuku ga u političku neizvjesnost, pa bi u dogledno vrijeme, uprkos potpunoj kontroli nad državnim aparatom, policijom i medijima, mogao doživjeti sudbinu Slobodana Miloševića, odnosno pasti s vlasti u uličnim neredima.
   Trenutna vrlo nezavidna pozicija srbijanskog predsjednika nastala je prosto zbog činjenice da je, loše kupujući vrijeme, stalno odlagao rješavanje pitanja Kosova. Sad nema mnogo izbora – ili će prihvatiti faktičko stanje i na neki način, bar indirektno, u drugačijoj retoričkoj formi, priznati Kosovo, što od njega očekuju zapadne zemlje, ili će se u punom kapacitetu okrenuti Rusiji i sasvim zatvoriti vrata evropskim perspektivama zemlje, na kojima je bar dosad držao vlast. To bi za Srbiju značilo veliku političku i ekonomsku neizvjesnost, svojevrsnu izolaciju, a možda čak i suočavanje sa sankcijama zapada zbog odnosa s Rusijom.
   S druge strane, Vučić je na iskustvu mnogih drugih, ranijih državnika, svjestan šta znači vojni i politički savez s Rusijom bez alternativnih političkih veza s drugim uticajnim zemljama. Pored činjenice da svaki ustupak Rusije u osnovi predstavlja svojevrstan politički dug njegovoj zemlji, teško je očekivati ekonomsku podršku zemlje koja ima svoje probleme i koja je i sama pod sankcijama. Vučić uz to mora imati u vidu da su svi oni koji su se bezrezervno oslanjali na „blagonaklonost“, što će reći političko tutorstvo Rusije, prije ili kasnije ostali bez stvarne samostalnosti i suvereniteta, a počesto i bez sebe samih, nestajući u zamršenim geopolitičkim procesima.Vučić je takođe dovoljno mudar da zna kako je Rusija, kao globalni politički igrač, u stalnim geostrateškim trgovinama sa drugim velesilama, i to u raznim dijelovima svijeta, i da je Srbija, ako ćemo biti iskreni, samo sitan kusur u tim računima. Ko će to Vučiću garantovati da pozicija Srbije već sutra neće biti prodata za nekakve ustupke u Ukrajini ili, što je mnogo izglednije, Siriji?
​   Vučić je doista na svojevrsnoj prekretnici – Kosovo je ključ svega, vrijeme za okončavanje kosovske drame je na izmaku, a racionalnog političkog manevra nema!!!
   A što se tiče tog visokog odlikovanja, koje mu je dodijelio ruski predsjednik - ordena Aleksandra Nevskog - teško bi mu se mogao radovati bilo ko od visokih funkcionera Srbije jer, bar tako kažu oni zlobniji, predstavlja neku vrstu vrlo lošeg proročanstva. Prije Vučića dodijeljen je četvorici državnika Srbije – Karađorđu, kojeg su, kao što znamo, ubili sami Srbi, kralju Milanu Obrenoviću, koji je morao pobjeći glavom bez obzira da ne bi doživio istu sudbinu u nekoj vrsti kontranapada loze Karađorđevića, Nikoli Pašiću, dugogodišnjem predsjedniku Vlade, kojeg je pogodio moždani udar nakon što je obaviješten da neće dobiti novi premijerski mandat, i na kraju kralju Aleksandru Karađorđeviću, koji je ubijen u čuvenom atentatu u Marseju.
   Ali ko bi još vjerovao u takva prokletstva! Orden je ipak samo komad platna i gvožđurije, koji se dodjeljuje u različite svrhe – nekad po ranijim zaslugama, nekad kao neka vrsta satisfakcije nezadovoljnim zaslužnim građanima i državnicima, a nekad, bogami, i kao neka vrsta avansa, na Balkanu bi se reklo kapare, za ono što dobrovoljni davalac ordena očekuje od sretnog dobitnika. Kako je ovdje riječ o izuzetno osjetljivim političkim pitanjima, neki bi rekli i ustupcima, biće da je to tačka nad kojom bi Aleksandar Vučić morao duboko da se zamisli nakon odličja, koje mu je dodijelio ruski vladar.  Uostalom, dovoljno je obrazovan i ima dovoljno godina da zna onu staru mudrost – kad Rusija grli, pucaju kosti.