Politizirani smo od vrha do dna i nazad

Četiri mjeseca nakon izbora nemamo vlast. Umorni smo od stranaka i lidera. Bertold Breht ima čuvenu pjesmu o suverenu. Parafraziram je: Kad umre njegovo visočanstvo, narod se prenemaže od bola. Narodu se razdire srce. Narod ne vidi budućnost. Narod u strahu očekuje sljedećih nekoliko dane. Kad bi se njegovo visočanstvo vratilo naklon sedam dana ne bi se u čitavom carstvu za njega našlo ni mjesto vratara.
 
Nekad smo imali jednu partiju i Centralni komitet, a onda smo dobili stotinjak stranaka i manjih centralnih komiteta umjesto onog jednog zajedničkog. Politika je zato svugdje, u svakoj pori života.

Imamo vrhunske arhitekte, inžinjere, prave mostove, brane, grade prelijepe zgrade, projektuju.  Ali niko za njih nije čuo. Nisu pristojno plaćeni jer nisu u pravom poslu, kakav je politika.

Ako misliš biti ugledan ljekar, moraš u stranku. Imamo sjajne doktore koji vrhunski rade svoj posao. Ali ništa od ugleda zbog njihovih znanja i vještina. Tek kad se pojave na izbornim listama, za njih se pročuje, pa se usput lože priče o njihovim velikim i spasonosnim izlječenjima ili hirurškim zahvatima nad pacijentima.

Ako je neko prosječan književnik stranke su jedino mjesto gdje se takvim otvaraju perspektive. Pošto naš narod malo ili nikako ne čita, prosječni književnici se uvale u parlamente, u udruženja, zasjednu na neke funkcije i postanu bitne pojave, redovno bez ikakve odgovornosti. Postanu važni i ugledni ljudi pa se zaboravi odakle su stigli. I da su nekada bili prosječni u svemu, prije nego što su postali vrhunski u politici. Politizirani smo od vrha do dna i nazad.

Nema dileme, u politiku može svaka šuša, što se vidi iz priloženog. Politika je najveća slobodna teritorija za mediokritete. Ne treba biti ni pametan ni obrazovan da bi se uočili ograničeni i neobrazovani. Oni se sami otkriju i nametnu. Nasuprot tome, da bi se otkrili pravi ljudi, mudri, pametni, obrazovani i sposobni, treba za to otkriće imati malo više mozga. Zato nam na izborima uvijek pobjeđuju jedni te isti.      

Valjalo bi najprije istražiti lažne diplome kod političara. Ispostavilo bi se da je nemalom broju patriotizam bio lažan. Da su se lažno predstavljali.  Da im je briga za ljude bila lažna. Da su oni uopšte uzevši lažni ljudi. I zato što im je sve lažno, jedino vrijedno što o sebi mogu pokazati je ta lažna diploma. To će biti jedina činjenica koja potvrđuje da su original falsifikata.     

Nacionalne stranke su raj za ograničene. One ne traže ništa posebno od svojih fanova a još manje od svojih stranačkih predstavnika. Dovoljno je da aplaudiraš i povlađuješ svojim vođama i da pokazuješ ljubav prema svojoj naciji, koju začiniš makar sa kojim mrvicom mržnje prema drugim i drugačijim.

Građanske stranke su raj za ograničene. One traže samo da se kloniš nacionalnog. Da aplaudiraš i povlađuješ svojim vođama i pokazuješ ljubav prema građanima koji su glasali za tebe. I sve to začiniš sa kojom mrvicom mržnje prema nacionalnim stranakama.

Sve u svemu da bi se bavili politikom i tu bili uspješni nema nekih posebnih uslova. Nema nikave odgovornosti za neurađeno. Svaka luda može u političke vode. Ali, tamo najteže ulaze obrazovani, kulturni i sposobni ljudi. Ne ide im se među privimitivce. Ako i uđu u neku stranku, ubrzo ih ograničeni i mediokriteti otkriju i nema im spasa.   

Politika je kao bolest ušla u sve ćelije društva. Bilo bi puno bolje kad bi neke ćelije društva zauzeli političari.