Nepodnošljiva tegoba nepravde

Petnaest miliona maraka predviđenih za povećanje plata i nadoknada izabranim predstavnicima naroda po osnovu povećanja osnovice po kojoj su im im se do sada obračunavala primanja i osamnaest miliona kojima se iz budžeta finansiraju njihove stranke više je nego dovoljno za liječenje sve djece oboljele od teških bolesti, sve njihove operacije u zemlji i inostranstvu pa i postoperativne tretmane, a siguran sam da bi ostalo i nešto kusura za subvencioniranje lijekova za nekoliko desetina oboljelih od rijetkih oboljenja i poremećaja metabolizma. Ako bi se gorenavedenom zbiru dodalo i nekoliko desetina ili stotina miliona koji kao parafiskalni nameti završavaju ko zna gdje, briga narodnih i nacionalnih brižnika i zaštitnika za nacionalne interese konačno bi dobila neku vrstu konkretizacije, da ne kažem ljudskog lica. Tu vrstu akcije, saveza, zajednice, fronta... nažalost, teško da ćemo ikada doživjeti kao što nikada nećemo vidjeti bilo koju vrstu jedinstva, empatije ili simpatije u smislu odricanja jednog paušala jednonarodnih predstavnika na ime recimo, stipendiranja posebno nadarene djece makar ta djeca bila sve sami Bošnjaci, Srbi ili Hrvati.

S druge strane, sumnjam da bi članovi SDA prihvatili da imaju bošnjački tumor, da bi Srbi tradicionalnom srpskom dobrodošlicom dočekali srpski rak, da bi Hrvati makar u goste primili "hrvaticu" leukemiju svejednako kao što ne vjerujem da bi bilo koji ljevičar u Bosni i Hercegovini pristao da mu se odstrani desno plućno krilo.

Umjesto jedne jedine plemenite inicijative iz dana u dan slušamo otimanja za funkcije i položaje od kojih niko osim zauzimatelja i sjedilaca nikada nije niti će imati koristi, previše obećanja koja – osim ružnih – nikada nisu ostvarena i laži koje nikada nisu doživjele bilo koju i kakvu sankciju... Nagledali smo se previše nelijepih, nesimpatičnih i odurnih lica koja se na tv ekrane vraćaju poput upornih neželjenih herpesa sa kojima više ne znate šta ćete... Nismo vidjeli nijedan državni plan, program ni projekt koji sadržinom, obimom i obuhvatom prelazi entitetske, a kamoli državne granice, a da vlasničkim i imovinskim kartonom izlazi izvan okvira tri, četiri prezimena... a najveći državni problem je hoće li ŽK sa SDA ili neće! ...a u Bosni i Hercegovini redovno nedostaju osnovni citostatici i reagensi za bilo koju osim osnovne, krvnu pretragu...

Stanje se mijenja primjerom, ne željom i mišljenjem. Prije ili kasnije, neko od bosanskih, hercegovačkih, bošnjačkih, srpskih, hrvatskih... političara mora početi živjeti u stvarnosti. Stvarnost je ustavna, činjenicna, faktička, dovoljno cinična napose: Bosna i Hercegovina, dva entiteta, najmanje tri naroda, tročlano Predsjedništvo, Bošnjaci (još uvijek) kao natpolovično većinsko stanovništvo, najzainteresiraniji i najodgovorniji za stanje u zemlji, Srbi kao činjenica koju treba uvažavati, Hrvati – bez obzira koliko ih ima – kao faktor odlučivanja bez kojega se ne može... Stvarnost je da ovdje niko neće, niti može preimenovati, odcijepiti, uvesti bilo šta...

Čuo sam za razne sudove: sud historije, sud nauke, sud struke, općinski, kantonalni, ustavni, šerijatski sud(!)... Znam i za presude nekih od njih ali ništa od toga nije bitno jer riječ je uglavnom samo o pravu, a iznimno rijetko, na razini incidenta, i o pravdi... Tome u prilog govori i činjenica da se na nenabrojivom mnoštvu univerziteta u ovoj zemlji školuje oko 20.000 pravnika. Daj Bože da među njima ima makar jedan pravednik.

Ima li većeg cinizma od onoga kada čovjek od šezdeset i nešto kaže da narednu godinu treba posvetiti mladima? Odgovor bi bio: vjerovatno ima... možda u imenovanju šezdesetogodišnje ministrice za mlade, a možda u onoj paroli da budućnost pripada mladima (jer, kad ta budućnost dođe, i ti „mladi“ će već biti stari). Nažalost, niti je to najveći, a pogotovo ne posljednji cinizam kojim nas vlast koja ne slavi niti vjeruje ni Boga ni čovjeka te zato slavi i veliča ljudsku glupost i sujetu već četvrt stoljeća izvodi iz pameti i, konačno i iz zemlje, a one iz prvog pasusa ovog teksta i u zemlju.

Koliko god da vam se čini da je sve gorenavedeno ili makar, nešto od toga vrhunski cinizam ipak, nije. Najveći cinizam za koji sam ikada čuo bio bi da sve ove stranke, partije, zajednice, blokovi i frontovi imaju vlastiti sud časti da nije cinične činjenice da ti sudovi nikada nisu donijeli ni jednu jedinu presudu. Koliko god vam se to činilo ciničnim i lošim u svemu tome ima i jedna dobra stvar: ako nema presuda „suda časti“ to je najbolji pokazatelj da ni u njima ni među njima nema nikakve časti. Drugim riječima, možda tu i ima ljudi, ali zasigurno nema ljudskosti. 
Stoga, ne bi bilo loše da najavljena moralna obnova krene od odricanja od redovnije nabavke citostatika, sačinjavanja malo konkretnijih i pravednijih osnovnih listi lijekova, malo ozbiljnije socijalne i medicinske skrbi ili, makar od prestanka finansiranja stranaka iz budžeta... pa korak po korak...