Galopirajuća podrška: Kako je Dodik pridobio Zapad

Nedavno su se navršile pune dvije godine otkako je predsjednik SNSD-a Milorad Dodik polovinom januara 2017. godine dospio na američku crnu listu. Objašnjeno je da minira Daytonski sporazum i predstavlja prijetnju suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine. Nedugo poslije toga smračilo se i njegovom najbližem saradniku Nikoli Špiriću. Objašnjeno je da zloupotrebom službenog položaja i finansijskim malverzacijama Špirić minira ekonomsku stabilnost Bosne i Hercegovine. 

Zapadni svijet već odavno upozorava na opasnu separatističku politiku Dodika i njegovih saradnika, čiji bi politički avanturizam Bosnu i Hercegovinu ali i region mogao gurnuti u nove krvave sukobe. Predsjednik Evropske komisije Jean-Claude Juncker upozorio je u februaru na samitu Inicijative u Bukureštu: „Perspektiva zemalja članica Zapadnog Balkana mora biti stvarna jer ako te zemlje ne postanu članice EU, riskiramo povratak u ‘90-e. Mislim da je to pitanje rata ili mira.” S druge starane, ni Dodik nije štedio Zapad. On je u intervjuu za ruski Sputnjik u avgustu prošle godine izjavio: „Petljajte se u naše stvari — imat ćete nas protiv vas.“

Onda su se stvari naglo promijenile. U mementu kada je dobar dio građana Bosne i Hercegovine nakon američkih očekivao i evropske sankcije za Dodika, predsjednik SNSD-a je svojim poznatim političkim pragmatizmom od Nove godine uz ruske počeo ubirati i simpatije zapada. Dešava se neka vrsta preokreta. Političko djelovanje Dodik je podijelio na dva bloka – domaće, na kojem priča ono što žele da čuju njegovi glasači i istočni susjedi, i zapadno tržište, gdje govori ono što žele da čuju u Briselu. Tako je Dodik tokom nedavne posjete Briselu rekao da je Republika Srpska entitet u Bosni i Hercegovini i da u Republici Srpskoj nema onih koji žele secesiju. To je rekao jasno, punih usta, pod punom sviješću i materijalnom odgovornošću, u prisustvu evropskog komesara za proširenje Johannesa Hahna. Svidjelo se to čelnicima Evrope. Dvije večeri kasnije u emisiji Telering na RTRS-u u Banja Luci Dodik je izjavio: „Republika Srpska je država, jer ima narod, ima izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast ...“ To se svidjelo Beogradu i Moskvi. Da li je moguće da takav providni diletantizam prolazi u vrijeme kada je svijet posao globalno sijelo, u kojem informacija sa jednog kraja svijeta na drugi ode u samo nekoliko sekundi. O, da, itekako je moguć i funkcionira.

U vrijeme kada Brisel traži od vlasti u Bosni i Hercegovini brže reforme, Dodik je izašao pred medije i Vijeću ministara dao tek sedam dana da riješi problem koji koći da građani Bosne i Hercegovine imaju jeftiniji telefonski poziv prema zemljama regiona, što će zapad također pozdraviti gromoglasnim pljeskom. Zbog čega cijene rominga nisu već sada jeftinije? Iz razloga što Dodik to nije želio, kao što još uvijek ne želi da se Bosna i Hercegovina pridruži jedinstvenom broju za hitne pozive 112. Dodik ne želi da građani iz Republike Srpske imaju isti broj za hitne slučajeve kao građani u Federaciji. Hej, taj strašni broj. Kakav? Međunarodni broj za slučaj da neko ko je u nevolji može pozvati pomoć policije ili ljekara.

Takvo političko ponašanje Dodiku bi moglo omogućiti dvije stvari; prva je da lokalnim nacionalnim temama zadrži svoju političku dominaciju u Republici Srpskoj u kojoj vlada suvereno već 15 godina i crpi budžetski novac do iznemoglosti, te da istovremeno dobije amin i uvjeri zapadne partnere da njegova ideja o većoj autonomiji ili potpunoj secesiji Republike Srpske ima smisla. Sa Bošnjacima se ionako nije moguće dogovoriti niočemu, jer oni najčešće neće ni ono što sami hoće. Zašto bi sve to Dodiku bilo važno? U okolnostima podrške zapada više ga niko ne bi pitao za višemilionski kriminal koji mu se trenutno stavlja na teret kroz privatizaciju i javne nabavke u RS. Znaju li građani koliko uopće košta lobiranje po svijetu i koliku je cijenu Dodik morao platiti za naklonost zapada? Ako je samo predstavništvo RS u Izraelu progutalo oko 30 miliona novca poreskih obveznika, koliko je tek trebalo platiti zemljama Evropske unije i partnerima na drugim stranama svijeta. Dakle, nema sumnje da bi podrška za Dodikov separatizma došla kao kec na desetku da legalizira sve što je radio do sada. A već je najavio desetak zemalja koje bi ga podržale. Uz sve, i međunarodne okolnosti se mijenjaju ubrzano.

Šta za to vrijeme rade građanske i ljevičarske stranke u Bosni i Hercegovini. Slikaju se po društvenim mrežama napučenih usana. Ponašaju se kao uvrijeđene mlade. Neće u vlast sa nacionalnim strankama jer čuvaju kredibilitet kojeg ubrzano gube. Gledaju kako im Dodik ispred očiju preuzima sagovornike u Briselu i traži pomoć za fašističku politiku. Da budemo još precizniji, Dodik i u Evropi igra dvije igre; jednu sa Hahnom i drugima, a drugu sa mađarskim premijerom Orbanom i austrijsko-talijanskim desničarima, sa kojim se udružuje u krug evropskih nacionalista. Jedna od te dvije politike svakako mora biti na vlasti u Evropi. A Dodik je pokazao da ima odijelo za svaku priliku. Pojednostavljeno, ljevica u BiH se ne može dogovoriti unutar same sebe, dok Dodik uspješno balansira između još uvijek građanskog Brisela, evropskih nacionalista i domaće halaše.

Šta još rade građanske i ljevičarske stranke u Bosni i Hercegovini za to vrijeme? Državu brane saopćenjima iz opozicije. Uskoro možda neće morati ni to raditi, je bi mogli ostati bez države.