Jad i bijeda prijedorskog nasilničkog 'performansa'

Malo-malo pa nas nešto podsjeti koliko nekakav moralni bijednik i kukavica može opasan i nemilosrdan kad se nađe pred nekim ko se ne može braniti. Mjesto radnje – Prijedor; vrijeme – ovo naše, današnje; akter – neki bijednik, koji je pomislio da će biti faca ako izmaltretira čovjeka koji mu se ne može oduprijeti i ako to još bude snimao kao dokaz svog „junaštva“. 

Mučne i bijedne scene prosipanja sile, koje su obišle Bosnu i Hercegovinu, neodoljivo su nas podsjetile na ratno vrijeme. Tada su svakojake moralne nule, bijednici i kukavice dočekali trenutak da se iživljavanjem nad nemoćnim ljudima dokazuju sami sebi, glumeći pred drugima nekakve junačine što su tobože strah i trepet, uživajući u tom strahu drugih. Tako dobismo razne ratne zločince, koji svoje tobožnje junaštvo – pogledajte samo sudske procese – nikad ne pokazaše tamo gdje je doista trebalo dokazati hrabrost. Pokazaše ga na slabim, nemoćnim, zatočenim, starim, golorukim, nad ljudima u logorima - jednom riječju nad svima za koje su bili sigurni da se ne mogu braniti. Trajala je ta njihova strahovlada i teror ponekad i mjesecima, sve do onog trenutka kad shvate da bi se ta ravnoteža, u kojoj su oni apsolutni gospodari života i smrti, mogla promijeniti. Ako bi im na bilo koji način zaprijetila opasnost, nestajali bi bez traga, skrivali se u rupe čineći se manjim od makovog zrna. Vraćali bi se na ono što uistinu jesu – u bijednike, koji su dobro svjesni da su dno dna. 

Bilo bi vrlo zanimljivo zaviriti u zapisnik, koji su ispisali policijski inspektori saslušavajući tu ljudsku spodobu, kažu da se zove Renato Marjanović. Biće da su je saslušavali po službenoj dužnosti, pa im je promaklo kako je riječ o čovjeku koji je frustriran činjenicom da je niko i ništa i da je čitav život bio upravo to. Možda nisu stigli  zapaziti ni da je to stvorenje dramatično suženih vidika jer je cijeli život provelo u nekoliko stotina kvadratnih metara i ne zna kako izgleda svijet dalje od pogleda s njegovog prljavog, umašćenog prozora – jer se samo takvi neiživljeni i neotesani primitivci mogu tako ponašati. Ko bi znao da li su svojim profesionalnim pristupom utvrdili da je riječ o jednom od onih tipova koji u pravilu nose veliku traumu što su beskorisni i nesposobni za bilo šta ljudsko, što ih niko ne primjećuje, što ih ljudi drže na odstojanju, što okolina dobro zna da su obična moralna fukara, koja nasilništvom - jer nije sposobna ni za šta drugo - nastoji skrenuti pažnju na sebe. 

Imao bi dobar psiholog ili psihijatar svašta primijetiti posmatrajući tu beskorisnu propalicu. Odmah na početku bi shvatio da je to tipičan proizvod poganog vremena u kojem su ove generacije odrastale. Neko ih je proizveo da budu nasilnici i štetočine i da uopšte nemaju osjećaj za nešto korisno i ljudsko. Naučili su ih mentalitetu krda i čopora, bez kojeg ne znaju, ne mogu, ne smiju i ne usuđuju se napraviti ni korak. Dobar stručnjak ne bi propustio da konstatuje kako takvi likovi ne dosežu dalje od tipično životinjskog poriva – da provode silu samo tamo gdje su jači i gdje ne njuše opasnost, i da se drže teritorije koju su „zapišali“ jer ne znaju ni živjeti ni ponašati se van tog uskog kruga, a i šta bi van njega mogli da rade? 

Helem, svjedočili smo jednom primitivnom i nasilničkom performansu, bijednom da bjedniji ne može biti. Bilo bi baš interesantno vidjeti tog jadnika i njegovo junaštvo negdje u Zenici ili Kalesiji, gdje ljudi znaju šta je petlja i karakter, pa da tamo pokuša skinuti grb. Tek kad to uradi, treba mu na sva zvona priznati da je junačina. A ovako, ostaće obična p...., koja je mislila jeftino se projunačiti, bijedno i kukavički, tamo gdje zna da mu niko neće zažditi šamarčinu i izvrnuti ga k'o žapca.