Defanzivni mentalitet ljevice

Kada je SDP rekao da neće sa nacionalnim stankama u vlast nakon izbora 7. oktobra, unaprijed je sebi zatvorio vrata ne samo prema SDA, HDZ-u i SNSD-u, koje svakako jesu vodeće ali ne jedine etnonacionalne stranke u Bosni i Hercegovini, nego bi po pravilu trebalo da je SDP napravio otklon i prema PDA, a-SDA, SBB, NiP..., jer i te stranke jesu u svojoj osnovi i nacionalne, u manjoj ili većoj mjeri otvorene prema evropskim vrijednostima i tradicijama, ali u svakom slučaju fokusirane samo na etnički čisto glasačko tijelo i njihove prostore. Stoga, treba istaći da izjava SDP-a da sa nacionalnim strankama neće u vlast zbog vlastitih principa, a hoće u vlast sa strankama proizašlim iz SDA, je na neki način negacija tih principa prije nego se krene u bilo kakvu daljnju raspravu.

Iole politički pismen čovjek u Bosni i Hercegovini zna da ljevica nema šta tražiti među nacionalistima i obratno. Lijeva i desna ideologija jesu nastale na suprotstavljanju jedna drugoj. Desnica razdvaja ono što ljevica spaja. Ali, koncept stranačkih i ideoloških vrijednosti dosljedno je moguće provoditi u zapadnoj demokratiji, ali ne i na Zapadnom Balkanu, a naročito ne u Bosni i Hercegovini, gdje je na sceni političko-mafijaški-velikonacionalni nasrtaj na zemlju bez ikakvih kriterija i obzira. Primjerice, Kršćansko-demokratska unija (CDU) Angele Merkel i Socijaldemokratska stranka Njemačke (SPD) u toj zemlji imaju različite političke puteve ali oni svakako vode do istog cilja - osnažiti njemačko društvo kao cjelinu i za sve njene građane. Dodikov SNSD i Čovićev HDZ imaju iste puteve koji vode do istog cilja – a to je razgraditi bosanskohercegovačko društvo po etničkim šavovima. SDA možda nema interes kao druge dvije nacionalne politke u BiH, ali ima drugu vrstu hipoteke – kriminalni poriv i nekompetentnu kadrovsku politiku koja guši svaku vrstu nade u zemlji. Stoga, i ulazak lijevih stranaka u vlast sa nacionalnim partijama u Bosni i Hercegovini nakon oktobarskih izbora nije se ni trebao ni mogao tumačiti kao koaliranje desnih i lijevih, već upravo suprotno - borba lijevih protiv desnih i to na konkretnim tačkama u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti zemlje, gdje je, dakle, jedino i moguće ostvariti političke ciljeve na demokratski način. 

Samosesvezala, samodiskvalifikovala, sama sebi je izbila poprilične argumente iz ruku bosanskohercegovačka ljevica odbijajući da se upusti u formiranje nove parlamentarne većine u Bosni i Hercegovini. Jer, dok gorko pozivaju na očuvanje države Bosne i Hercegovine, istovremeno se povlače u opoziciju, pa bi i eventualne ponovljene kritike o tome kako je SDA dala previše Dodiku i Čoviću prilikom preraspodjele vlasti, bile u najmanju ruku licemjerne, ma koliko ta kritika bila na mjestu i istinita.

Šansu da vrati povjerenje i glasača i samopouzdanje članstva ljevica u Bosni i Hercegovini, a na prvom mjestu SDP kao najveća i najodgovornja partija treba tražiti u izlasku iz defanzivnog mentaliteta i kretanje u pravcu istinske opozicije, spremnu da se beskompromisno uhvate ukoštac sa fašistima, zanemarujući i vlastite posljedice. Pozitivne primjere takve borbe imaju u susjednoj Srbiji, u kojoj je, ne ulazeći na ovom mjestu u motive, opozicija ipak pokazala da može svrgnuti i opasne režime, od genocidne Miloševićeve politike preko Koštuničinog i režima četnika Tome Nikolića, pa sve do opasnog diktatora Aleksandra Vučića. 

Vlast se oduzima onim koji je ne zaslužuju, ali se isto tako ne daje onima koji bježe od svake vrste odgovornosti, plašeći se za vlastitu sudbinu. Politički je igrokaz kroz koji se obavlja nemušto simuliranje odbrane društvenog i političkog digniteta ako vlast iz opozicije samo kritikuje a pritom ne čini ništa konkretno da bi tu vlast i smijenila.