Nije sve ni do „dejtona“

Laže ko god tvrdi da je Dejtonski sporazum uzrok i razlog svih problema u Bosni i Hercegovini! 

Bosna i Hercegovina je imala širok otvorenu mogućnost da krene putem unutarnje konsolidacije dodijeljenih teritorija, prebrojavanja i preslagivanja nacionalnih korpusa, liječenja rana, traganja za nestalim i ubijenim, suđenja vlastitim ratnim zločincima i profiterima, osmišljavanja i pravnog reguliranja (tada) predstojeće privatizacije u cilju sprječavanja pljačke i otimačine... Nema tog sporazuma koji je od rata naovamo – u bilo kojem trenutku – na bilo koji način zabranjivao i onemogućavao izgradnju putne i druge infrastrukture, privrednog i ekonomskog oporavka pa, zašto ne, i stvarno održivog povratka obnove i izgradnje proizvodnih kapaciteta, organiziranja smislenog, svrsishodnog i funkcionalnog obrazovanja i kvalitetne medicinske skrbi.

Nema tog „dejtona“ , a ni etnonacionalnog interesa koji je onemogućio izgradnju pristojne ceste između Mostara i Tuzle, a potom i od Mostara do Neuma i od Tuzle do Orašja, obnovu „istočnog“ Mostara, izgradnji proizvodnih kapaciteta, masovnoj organskoj poljoprivrednoj proizvodnji voća i povrća koje bi kvalitetom konkuriralo uvoznom, makar i za potrebe domaćeg i naprimjer, turskog tržišta... Nema tog „dejtona“ koji može objasniti nezaoranu Posavinu, Hercegovinu ne pokrivenu plastenicima i staklenicima, srednju Bosnu bez čiste industrije, Krajinu bez vjetro-elektrana... Nema tog „dejtona“ koji može opravdati penziju od 320 KM i platu od 400 KM na jednoj i paušale od 1600 KM na drugoj strani.

Pa zašto se to nije dogodilo? I zašto se sada ne događa? Zašto se sada ne napravi radikalni zaokret u unutarstranačkoj i etnonacionalnoj politici da se i stranke i politike okrenu jačanju etnija, naroda, nacije... čega god... ljudi?! Jedini odgovor na sva postavljena i nepostavljena pitanja, a koji skrbi iole smisla je da nije bilo i nema interesa i to ne misterioznog „političkog“ iza kojega se najčešće kriju neznanje, nesposobnost i nedoraslost dodijeljenoj funkciji nezrelih političara u pokušaju nego, ličnog, osobnog, personalnog zanimanja ideologa i kreatora sigurnosnog, pravnog i ekonomskog haosa u kojem živimo. Drugim riječima, krivica jednako počiva na međunarodnim besposličarima koji nisu reagirali kad su vidjeli da Bosna i Hercegovina skreće u slijepu ulicu kao i na domaćim izdajnicima kojima je udruživanje u cilju izvršenja zločinačkog plana bilo važnije od dobrobiti naroda iza kojih su zakrili svoja nesretna djetinjstva, siromaška porijekla i sramotnu kleptomaniju. 

Da je išta bilo kao što je trebalo biti a nije, ne bismo imali ništa od ovoga što sada imamo: Politika bi funkcionirala na ekonomskim osnovama „ponude i potražnje“, ne bismo imali monopol na pravo i odluke, imali bismo zdravu i nezdravu (sad imamo samo nezdravu) konkurenciju, potrošači bi mogli da biraju proizvode po kvalitetu i cijeni, a ne bi jeli štagod im se servira, imali bismo zakonska rješenja koja bi – uz sve mahane – bila bolja od sadašnjih, imali bismo slobodu da raspolažemo svojim radom i njegovim rezultatima i slobodu da biramo vlast.

Ne bismo imali „egzistencijalnu“ zabrinutost svekolikih i prevelikih Bošnjaka, Srba i Hrvata ko će dobiti(?!) koje ministarstvo u Vijeću ministara, otimanje za budžete, nezamislivo bogate i svejednako nezamislivo siromašne, ucjene s ruba zdravog razuma i pameti, nestašice citostatika i reagenasa, preskupo školovanje i još skuplje zdravlje i nevjerovatno i neopisivo skupe dženaze i sahrane... Ne bismo imali suludo slavodobitno cerenje zbog neraspisanih tendera za nabavku lijekova za teške i rijetke bolesti... ne bi bilo toliko i tolike socijalne nepravde... niko ne bi znao ko su BI, MD i DČ, a kamoli brojni drugi besmisleni i beznačajni likovi koje je ova tranzicija izvukla iz njihovih mračnih anonimnosti i ne bismo strahovali jedni od drugih. I imali bismo slobodu...

S druge strane, kad se malo bolje pogleda, ovaj primitivni kapitalizam ne velika je vrata umjesto u ekonomiju ušao u politiku: veliki igrači, oni koji kontroliraju najveći dio tržišta, dogovaraju se oko svega i to je uvijek na štetu potrošača: dogovore se oko količine proizvoda koju će plasirati, trgovci dižu cijene zbog umjetno izazvane „nestašice”, potrošači iste proizvode plaćaju skuplje... i svima dobro; jednim što su uopće uspjeli kupiti hljeb, a drugima što su ga prodali po deset puta višoj cijeni. Mogu se dogovoriti i oko najniže cijene ali je to opet na štetu potrošača: tako se naprimjer, kontrolira cijene nafte, desetljećima na vještački visokoj razini kombiniranjem ne pravljenja zaliha, ograničavanja dopreme i ispiranja mozga o „visokim rafinerijskim ili cijenama na svjetskom tržištu ” i izravnog dogovaranja cijena. Ako se pak, dogovore da proizvodu treba smanjiti cijenu, nauštrb sigurnosti, kvalitete ili bilo čega drugog opet je na štetu kupaca. Za razliku od politike u ekonomiji se svako dogovaranje proizvođača koji kontroliraju određen udio na tržištu smatra kršenjem antimonopolskih zakona i za to se ide u zatvor.

Kako god se na slobodnom tržištu sve svodi na to da potrošaču dajete slobodu da sam izabere što će kupiti i na što će trošiti svoj novac, koliko god to bilo beskorisno i glupo, tako se u demokratiji sve svodi na to da biračima date slobodu izbora za koga će glasati, ma kako taj bio beskoristan i glup. Činjenica da je izbor u Bosni i Hercegovini limitiran na izbor između malignog raka i poodmaklog stadija leukemije odnosno ne mijenja na stvari.

No, nije uvijek sve ni do monopolista, bilo u ekonomiji bilo u politici... mnogo toga je i do konkurencije. Kako god u ekonomiji konkurencija kontrolira monopoliste nudeći nešto bolje, jeftinije ili makar ljepše i privlačnije, tako bi u politici opozicija uvijek trebala nastojati srušiti vlast nudeći bolja rješenja. Opozicija je – a ne vlast – čuvar demokratije! Tamo gdje nema prave opozicije – kao što je nema u BiH, svi bi u vlast – narod je prepušten samovolji vlasti! Oni mogu vladati bez ikakvih skrupula i ograničenja, donositi bilo kakve zakone samo na svoju korist koliko god da im se građani protive, mogu raditi što ih volja... Po ovome sudeći bolje je ovako... 

Bilo bi strašno da je Bosna krenula pravcem ekonomskog razoja... bilo bi to na dobrobit svih njenih stanovnika. Od bonluka ne bismo znali šta ćemo... i opet bi zaratili.