Tačno ludi...

Treba biti „tačno lud“ pa tvrditi da u Bosni i Hercegovini nisu počinjeni zločini zastrašujućih razmjera. Treba biti luđi od planera i izvršilaca tih zločina čak, luđi od samog RK jer ni on nije toliko lud da svoju odbranu temelji na pobijanju očiglednih činjenica nego je za branitelja unajmio majstora procedura i tehnikalija i „branio“ se osporavanjem procesa... Nisu nam trebale reakcije na presudu da nam postane jasno da živimo u „ludoj kući“.

I dobro... osuđen je... na doživotnu robiju kao i onaj prije njega. Jedan kao vojni a drugi kao politički kreator i egzekutor... Osim male zadovoljštine onima kojima su njih dvojica imenovanih i mnogi drugi neimenovani nanijeli najveću bol malo je vjerovatno da će se poslije druge – kao što se nije ni poslije prve – presude bilo šta promijeniti.

Ali, moram pitati: Šta sad?

Postoji li obaveza neke institucije ili instrumenta međunarodne zajednice koji će iz bilo kojeg razloga – a svi su potpuno legitimni – donijeti odluku da zloglasne Dejtonske mirovne sporazume sa svim njihovim Anexima stavi ad acta i pokrene proces redefiniranja unutarnjeg statusa Bosne i Hercegovine, njenog administrativnog ustroja i zlićudne organizacije koji su – presuđeno je već nekoliko puta, a jučer ponovo – rezultat i posljedica genocida, zločina protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja?

Očekivati da se tako nešto dogodi iznutra opasno je i ravno očekivanju da se konzerva sama otvori. Naime, konzerva se iznutra otvara samo u slučaju da je sadržaju do te mjere istekao rok trajanja i da se toliko pokvario da se konzerva napuše i eksplodira. A bosanskoj konzervi nikada nije trebalo puno da se dogode ta dva kritična faktora. Osim toga, ništa slično reformiranju BiH iznutra jednostavno niti je moguće niti je logično jer su sve njene institucije, zaključno sa Ustavnim sudom, dužne čuvati njen ustavni poredak. Drugim riječima, treba biti luđi od „tačno ludih“ i od predobro plaćenih birokrata od zakonodavne do izvršne vlasti očekivati da ukinu sami sebe.

Što se političkih subjekata tiče... koliko god jesu ili nisu predstavnici volje čak i svojih naroda (a nisu jer te tri nacionalne reprezentacije /MD je u politicki rječnik uveo sportski pojmovnik iako bi medicinski po više osnova bio neusporedivo adekvatniji/ doista jesu, rezultatski pokazatelj volje onih koji su glasali ali, u konkretnom slučaju oni su samo pokazatelj nesavršenosti demokratije za koju je i njen izumitelj ustvrdio da sistem u kojem tri idiota mogu nadglasati dva genija stoji na klimavim nogama... Drugim riječima, koja odluka može biti pravno valjana, legalna i legitimna ako za nju – demokratski – nije glasalo više od pola glasača (apstinenti i nevažeći listići) koji su neposredan pokazatelj nezadovoljstva ponuđenim opcijama? No, to sada nije toliko bitno... Voljeti ovu zemlju i voljeti njene skrbnike dva su kraja iznimno dugačkog štapa. Dovoljno je da zaključimo da se od ovih ničemu dobrom ne možemo nadati.

Stoga, jedino je logično, izvana... odnosno neka „međunarodna zajednica“ i neka reforma koja će omogućiti svim ljudima jednaka prava u svim dijelovima zemlje kako god se oni zvali... i ljudi i dijelovi zemlje.

Postoji li uopće i teorijska mogućnost da se neko – bilo ko – u trenutnom rasporedu i raspoređivanju geostrateških interesa u kojima Balkan služi samo za demonstriranje snage i moći, usudi donijeti odluku, postaviti pitanje i pokrenuti  proces zabrane negiranja presuda Suda i Mehanizma i podigne glas zbog nastavka provođenja udruženih zločinačkih poduhvata da ne kažem predložiti strogo sankcioniranje bilo čega i koga ko i pomisli, a ne javno promovira i temelji politiku na završetku rata drugim sredstvima? Naime, hoće li ikada iko odgovarati za dalji progon, deportacije, teroriziranje civila i uzimanje stanovnika cijele jedne zemlje za taoce od januara 1996. do danas? Ili će se svi praviti „tačno ludi“ i nastaviti kao da se ni tada ni sada ništa naročito ne događa...

Hoću reći da, ukoliko nikome ne padne na pamet da nešto – sve – ovdje treba mijenjati, preustrojavati i reformirati... i ako niko ne učini ništa u tom smjeru, „Dejtonska bosna i hercegovina“ apstrahirat će značaj bilo koje i bilo kakve presude bilo kojeg međunarodnog suda, tribunala ili mehanizama... a dvojica osuđenih za činjenje bit će manje krivi od mnoštva anonimnih činovnika koji će se (na)praviti „tačno ludi“ i nečinjenjem osuditi – ako već nisu – nenabrojivo mnoštvo još nerođenih na doživotnu robiju u zemlji prepuštenoj „tačno ludim“ nasljednicima i nastavljačima politika ratnih zločinaca.