Balkan je konačno doživio ono što se godinama iščekivalo i što je cijeli balkanski region držalo u poziciji svojevrsnog taoca – predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je građanima te zemlje konačno i nedvosmisleno priznao da su nezavisnost i suverenitet Kosova na cijeloj njegovoj teritoriji neminovnost i da se tu više ništa ne može učiniti. Svako racionalan znao je da iluziji Srbije kako je Kosovo dio njene teritorije jednog dana mora doći kraj, ali pitanje je bilo ko će i na koji način to priznati pred srbijanskom javnošću. Vučić je to, eto, konačno učinio nakon berlinskog samita, koji je – kakvog li apsurda – u brojnim medijima nazvan još jednim propalim skupom. Koliko god je propao, doveo je Vučića pred zid, i to na dva fronta. S jedne strane, od zagovaranog razgraničenja sa Kosovom, koje je Vučić nastojao isposlovati predstavljajući ga kao veliku političku pobjedu, više nema ništa, a s druge, politički gospodar Srbije ostao je bez rezervnog plana, kojim bi još koju godinu nastavio zamajavanje svojih podanika kosovskim pitanjem. Vladar se, nakon Berlina, pred cijelom Srbijom pita: propao je moj plan razgraničenja – i šta ćemo sad?
Godinama odlažući ovaj neizbježan trenutak, srbijanski režim sam je sebe doveo u apsurdni, ne samo faktički, nego i logički bezizlaz. Više ne može čak ni lažirati osnovne postulate srbijanskog utopijskog pristupa kosovskom pitanju na kojem srbijansko društvo jaše još od dolaska na vlast Slobodana Miloševića. Predsjednik Aleksandar Vučić zapleo se do te mjere da ne može odgovoriti ni na elementarnu dilemu prosječnog srpskog patriote - kako se ona čuvena parola „Kosovo je srce Srbije“, koja je odjekivala na svakom mjestu, od skupštinske dvorane do fudbalskih stadiona, pretvorila u ideju o razgraničenju, kojim bi od tog „srca Srbije“ Srbiji pripao samo beznačajan dio jedne srčane pretkomore.
Neshvatljiva kultura zaborava u najvećem dijelu javnosti Vučiću bi, doduše, omogućila da taj projekat, da je nekim slučajem uspio, predstavi kao veliku političku pobjedu, ali sad, kad je sve propalo, analitičari po Srbiji se legitimno pitaju: kojom je to magijom Vučić hipnotisanoj srbijanskoj javnosti nametnuo razgraničenje kao vrhovni interes današnje Srbije, a donedavnu parolu o Kosovu kao srcu Srbije, koja je decenijama bila mjerilo patriotizma, proglasio izdajničkom floskulom današnje opozicije? I na kraju, kako je Vučić u toj ideji uopšte došao u poziciju da ima nepodijeljenu podršku „omrznutog srpskog dušmanina“ Hašima Tačija?
Kad se zaprepaštena srbijanska javnost za koji dan nekako vrati iz šoka, na red će doći novo, za predsjednika Srbije vrlo neugodno pitanje: kako je moguće da je Kosovo – eto i sam Vučić to priznaje - nepovratno izgubljeno, a da Rusija ni prstom nije mrdnula da to spriječi. Još polovinom januara, u vrijeme posjete ruskog predsjednika Vladimira Putina Beogradu, desetine hiljada oduševljenih ljudi na platou pred hramom Svetog Save, bile su uvjerene da Srbija za leđima ima moćnog zaštitnika, da će Putin, najveći pravoslavni heroj današnjice, neumorno bjdeti nad Srbijom i njenim najvećim blagom – Kosovom, samom svojom pojavom utjerujući strah u kosti srpskim neprijateljima. Ko je od njih uopšte mogao i pomisliti da će ni četiri mjeseca kasnije sam Vučić priznati kako je Kosovo zauvijek izgubljeno, a da Putina nigdje nema?
Dalo se, međutim, nagovijestiti još prije odlaska u Berlin kako je predsjednik Srbije svjestan da je njegovom igrokazu oko Kosova došao kraj. Srcedrpajuće poruke žaljenja što je u Berlin, umjesto „legitimnog predstavnika Bosne i Hercegovine“ Milorada Dodika, pozvan Denis Zvizdić, bile su jasan znak da je Vučić ostao sam, na vjetrometini i bez zaleđa. I da je duboko svjestan toga.
Vučić je, međutim, građanima Srbije prešutio pravi razlog svog poraza. On nije ostao usamljen zbog jačanja neprijatelja Srbije, nego zbog toga što mu je Brisel neumoljivo direktno poručio kako je, igrajući na dvije karte – na kartu zapada i Rusije - izgubio sve političke kredite evropskih institucija. U svom političkom balansiranju je svjesno i dobrovoljno od Brisela preuzeo obaveze koje nije ispunio, a pokušaj da to u nekoj čudnoj političkoj igri kompenzira naklonošću Rusije ostao je tek na pola puta.
Propašću projekta razgraničenja i raspakivanja granica na Balkanu, za Vučića nije izgubljeno samo Kosovo kao politički adut. Ugašene su i politčke kombinacije oko Republike Srpske kao svojevrsnog kompenzacijskog kolača za teritorijalne rokade na Kosovu, a to znači da je ugašeno i Vučićevo nastojanje da tom idejom, održavajući se na vlasti, nastavi uobičajeno političko manevrisanje u samoj Srbiji.
Berlinski samit možda jeste propao, ali je objelodanio istorijsku činjenicu važnu za cijeli Balkan - Aleksandar Vučić je kosovski mit doveo do kraja. Nacionalni srpski mitomanski naboj o Kosovu kao najvećoj srpskoj svetinji pukao je kao mjehur od sapunice i više niko u Srbiji, pa ni sam Vučić, ne zna šta dalje.