I da međunarodna zajednica u BiH promijeni prioritete

Prva hitna sjednica Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine na čijem je dnevnom redu planirano imenovanje članova bh. delegacije u Skupštini Vijeća Evrope u Strazburu otkazana je jer se na sjednicu nisu pojavili delagati iz SNSD-a i HDZ-a.
Bosna i Hercegovina je time postala jedina od 47 članica Vijeća koja neće imati svog predstavnika u tom najstarijem evropskom tijelu i to isključivo zbog neuvjerljivih političkih neslaganja unutar koalicionih partnera SDA-SNSD-HDZ.

Dušanka Majkić iz SNSD-a je kao jedini izgovor zašto delegati ove stranke nisu došli na zakazanu sjednicu izjavila da je sjednica sazvana mimo procedure. Sličnog stava je bio i zamjenik predsjedavajućeg Doma naroda Dragan Čović. On je u svom demagoškom stilu iznenađen načinom zakazivanja sjednica. Rekao je da je prethodno nužno „načiniti poslovničke i političke pretpostavke za održavanje sjednice Doma naroda“, premda nije objasnio šta znače te poslovničke i političke pretpostavke.

Svaka vrsta racionalnog razmišljanja dovodi do odgovora da Bosna i Hercegovina s postojećom političkom garniturom etno-nacionalnih političkih elita u zemlji još dugo ne može dobiti vlast - ne zbog toga što se vlast ne može uspostaviti iz nekih nadnaravnih razloga, već zbog toga što vakuum pozicija Bosne i Hercegovine u ovom trenutku najbolje odgovara i Izetbegoviću i Dodiku i Čoviću, svakom iz njegovog ugla gledanja. Politička moć u BiH iz parlamenata se odavno preselila u ruke predsjednika pobjedničkih stranaka. Parlamenti su izgubili njihovu osnovnu funkciju, i u BiH danas služe samo kao kamuflaža za demoktariju.

Upravljanje narodnim masama dok se u zraku osjeti strah i neizvijesnost uža je specijalnost nacionalnih politika u Bosni i Hercegovini, dok su s druge strane pokazali da se baš najbolje i ne snalaze u ekonomskim i drugim reformama. Ruku na srce, promatrajući izborne cikluse u BiH kroz godine, tu vrstu mrcvarenja podržavaju i sami građani – svaki put kada se neko odmakao od nacionalne rovovske politike na pod je tresnuo kao sa tavana, poput Martina Raguža koji je pozivanjem građana da vole svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu ostao ili skoro ostao bez glasačkog tijela.

Dodiku i Čoviću, koji već odavno rade sinkronizirano, ovakva pat pozicija Bosne i Hercegovine odgovara jer mogu upirati prstom kako Bosna i Hercegovina očigledno ne funkcioniše, dok iz SDA imaju opravdanje glasače alarmirati na matrici da je Bosna i Hercegovina ugrožena, i da je mogu odbraniti samo oni koji su je branili i tokom rata, to jest SDA. 

Čini se da u svemu na tu hipokriziju nije imuna ni međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini. Pozivati nacionalne vođe da uspostave vlasti i provedu komplikovane i zahtjevne reforme u postratnoj Bosni i Hercegovini izgleda jednako tupavo koliko i vjerovati da nacionalne vođe mogu napraviti ili još bolje da žele uraditi taj korak prema Evropskoj uniji.

Skoro tri decenije nakon završetka rata Bosna i Hercegovina je pokazala da ni jednog sata ne može funkcionisati bez međunarodne pomoći, i da svaki put kad se domaćim fašistima, kriminalcima i neiživljenim bezveznjakovićima dopusti da sami nešto urade, ta pita redovito ispadne od blata. To, naravno, ne znači da i među onima koji u Bosni i Hercegovini predstavljaju međunarodnu zajednicu nema političkog otpada. Dovoljno je samo sjetiti se, naprimjer, bivšeg Visokog predstavnika u BiH Miroslava Lajčaka i njegovih poslova sa Dodikom, ili šefa Delegacije EU Larsa Gunnara Wigemaraka i njegovih druženja s Čovićem po hercegovačkim vinogradima u jeku Čovićevog ustašijanja po zapadnoj Hercegovini.

Kako god, sa međunarodnom zajednicom BiH ima nekakve šanse, dok bez nje nema ni najmanje izglede. 

Je li ta međunarodna zajednica baš toliko moćna? Mladen Bosić je u jednom TV intervjuu otkrio da je Wigemark sjeo u auto i po najvećem snijegu se zaputio iz Sarajeva u skoro 200 kilometara udaljenu Bijeljinu kako bi lobirao kod jednog SDS-ovog državnog poslanika da podrži uvođenje akciza na gorivo, što se na kraju i desilo. LGBT zajednica dobila je snažnu podršku ambasada u Sarajevu, i nema sumnje da će septembarska parada ponosa biti održana u glavnom gradu BiH i to po najvećim standardima. Ili, bio je dovoljan samo jedan razgovor Dodika s ambasadorima velikih zapadnih zemalja pa da Dragan Lukač opozove formiranje rezervnog sastava policije u RS. Uz milione KM koje zapadne zemlje doniraju Bosni i Hercegovini, što dobrim dijelom i drži likvidnim većinu bosanskohercegovačkih građana, njihovi ambasadori imaju itekakve poluge da upravljaju političkim procesima u BiH. Zbog toga poredeći faktičko stanje na terenu nije pretjerivanje ako se kaže da međunarodna zajednica u BiH dobije sve ono što je njoj u interesu, dok za ostala pitanja prizivaju nepostojeću savjest domaćih političara.

Zbog koristi građana Bosne i Hercegovine za početak je najvažnije da međunarodna zajednica promijeni prioritete. Ulagati energiju u to da se žena i žena ili muškarac i muškarac mogu voditi za ruke sarajevskom Ferhadijom, a pritome im ne osigurati i to da se kao eventualni Jevreji, Romi ili pripadnici Ostalih mogu kandidirati za Predsjedništvo BiH, ili da mogu birati gradonačelnika ako žive u Mostaru, priznat ćete posve je polovično rješenje, pa makar dolazilo i od međunarodne zajednice.