Vladini neshvaćeni umjetnici

Od opravdanja Vlade Kantona Sarajevo da tek osnovanom Institutu za kulturu i umjetnost nije isplatila 200.000 KM, već je novac samo planiran u budžetu, ipak je gori način medijskog i cipelarenja Vlade na društvenim mrežama, jer se na problem gleda kao izuzetak, a ne kontinuitet političke prakse u Bosni i Hercegovini. Dodjeljivanjem novca iz javnog budžeta bosanskohercegovačkih poreskih obveznika po jaransko-političkoj osnovi uopće nije nikakav iščašeni potez vlade Edina Forte – naprotiv, to je neka vrsta mode i skoro svih prethodnih vlada u Sarajevu. Da se građanska savjest probudila prije dvadeset i više godina, danas uopće ne bi došli u situaciju da raspravljamo o finansiranju neshvaćenih umjetnika.

Evo, naprimjer, da bi što bolje shvatili šta su to preteče Institutu za kulturu i umjetnost dovoljno je pogledati revizorski izvještaj Ministarstva za boračka pitanja Kantona Sarajevo iz 2017. godine. U tom izvještaju je decidno navedeno da je Fondacija 'Pravda' osnovana samo dva mjeseca prije raspisivanja javnog poziva za finansiranje/sufinansiranje projekata pružanja pravne i druge pomoći u korist osumnjičenih i optuženih bivših pripadnika Armije RBiH u predmetima ratnih zločina, i da je sumnjivo to što je Ministarstva za boračka pitanja istoj fondaciji tek tako uplatilo cijelih 200.000 KM budžetskog novca.

Mada, ni to nije tek puki izuzetak, jer i u mandatu ranije, ali i mandatu još ranije od toga djelovala je Fondacija „Pravednost“ koja je također dobila više stotina hiljada maraka budžetskog novca svega nekoliko mjeseci nakon osnivanja. I jednoj i drugoj fondaciji novac su dodjeljivali tadašnji ministri za boračka pitanja u Kantonu Sarajevo Faid Hećo i Muharem Fišo, koje je na te pozicije delegirala stranka generala Sefera Halilovića BPS, dok je jedan od osnivača te fondacije „Pravednost“ bio i generalov sin Semir Halilović.

Izvještaj Patrije o tome da se novac iz Ministarstva dijelio po političkoj liniji završio je na sarajevskom Općinskom sudu po tužbi Semira Halilovića protiv novinara, nakon čega je sudinica ocijenila da njoj zaista nije jasno zbog čega smo posumnjali u iskrenost Halilovića i odrezala nam pristojnu kaznu od 1000 KM. 

Ili, naprimjer, sarajevsko Kantonalno tužilaštvo potpomognuto medijima i društvenim mrežama trenira strogoću na tri sarajevska ljekara iz nekadašnje Vojne bolnice, i jednoj medicinskoj sestri, jer su od pacijenata uzimali darove i novac, dok istovremeno ne postoji ni jedna optužnica za višemilionski kriminal koji je neminovno doveo do sloma zdravstvenog sistema u zemlji. Zbog čega se tužilaštva u BiH bave ljekarima koji od pacijenata uzimaju Jadro, prije nego su riješili problem menadžera kliničkih centara, direktora zavoda zdravstvenih osiguranja ili ministara zdravstva koji ulažu milione KM javnog novca u unaprijed propale projekte? Utisak je da bosanskohercegovačko društvo spava, a onda se probudi i linčuje prvog nesretnika na kojeg naiđe, a obično se to radi o najsitnijim prestupnicima, dok kapitalci  i dalje ostaju u hladovini političke i pravosudne zaštite. Ispada da je u BiH trenutno lakše odbraniti milionski kriminal od sitnih krivičnih djela. 

U nastavku je dodatak kao pomoć Vladi Kantona Sarajevo i ministru Kuriću sačinjen uz pomoć jednog od najboljih bosanskohercegovačkih režisera: Ako želite institut za kulturu i umjetnost, onda on mora biti neka vrsta naučno-istraživačke institucije u punom njegovom smislu. A ako nešto jeste na nivou naučno-istraživačke institucije, onda i čelni ljudi u institutu moraju biti najeminentniji stručnjaci iz te oblasti, a ne stranački saradnici. Instituti ne mogu biti socijalnog već razvojnog karaktera. Uz to, javni novac se daje samo za projekte koji imaju precizan naziv, jasne ciljeve, najpribližnija očekivanja, puna imena odgovornih lica i njihove saradnike, opis pojedinačnih poslova, cijenu svake pojedinačne stavke... Niti jedna ozbiljna vlada neće finansirati „ako Bog da projekte.“