Tajne kompjutera ministra Marića

Iako naprasan, neupućenim zbunjujući, ipak očekivan i predvidiv odlazak ministra državne imovine Vlade RH Gorana Marića. Štura sadržina ministrove ostavke da naslutiti da se iza brda valja tek uvod u kriminal ogromnih razmjera. Usput se pitam kako li tek sve to doživljavaju moji (bosanskohercegovački) Gorani Marići, braća mu po istovrsnosti ”kriminala”, a kojih nije baš malo. Harčili su i Goran i oni po izdašnoj paši nezaštićene državne imovine. 

Formalno pravni predlagač izmjene člana 71. Zakona o upravljanju državnom imovinom RH je bio upravo samodetronirani Goran Marić.  Javnosti je već dobro znano koje posljedice po budžet BiH i njenih entiteta su nastale prvo prikrivanjem višegodišnje pljačke na bh. imovini u Hrvatskoj, a potom uz ignoranciju međunarodnog sporazuma o sukcesiji i jednostranim osporavanjem samog prava vlasništva na tu imovinu, te drskim njenim svođenjem na ”imovinu bez vlasnika”. Bio je to tek uvod za konačan cilj- potpunog razvlašćivanja i negacije susjedno - državnog bh. imovinskog suvereniteta. Reklo bi se nikaj novoga od susjeda. 

Baveći se sukcesijom i državnom imovinom primicali su mi se mnogi. Motivi su bili šaroliki, moralni, manje moralni i nemoralni. Tek u tome saznao sam da Republika Hrvatska ima ono što bh. institucije nikad nisu uspjele sačiniti, famozni registar imovine Bosne i Hercegovine na svom teritoriju, kako nepokretne tako i pokretne. Bh. vlasti ga nikad nisu niti tražili, a malo je vjerovati da bi im se uopšte učinio dostupnim od Vlade Republike Hrvatske. Prirodom svoje nadležnosti ”gospodar” potpunog registra je bilo upravo Ministarstvo državne imovine RH i njegov nekrunisani gospodar Ministar Goran Marić. 

Goran Marić je u svoju spoznaju a vjerovatno i u svoj poslovni kompjuter pohranio sve tajne decenijskih pljački sukcesijske imovine BiH u Hrvatskoj (vjerovati je da se to odnosi i na imovinu drugih zemalja sukcesora, npr. Srbije). Marićeva saznanja su dovoljan štit za zaštitu u eventualnom krivično-pravnom progonu, čuvajući sebe mnogi tranzicijski tajkuni i vlastodršci biće prisiljeni svesrdno braniti Marićeve ”grijehe”. Ukoliko taj štit ne odoli otvoriće se Pandorina kutija regionalnog transnacionalnog organizovanog kriminala. Neće biti pošteđeni mnogi bivši nosioci vlasti i odgovornih funkcija ne samo u tranzitirajući bivšoj SFRJ, nego i u znanim i neznanim privatizaciono-investicionim fondovima širom svijeta, a pogotovo onim na poštanskim sandučićima offshore firmi po zabitim svjetskim otocima.

Počašćeni su bili oni koji su imali pristupa Marićevom kompjuteru, privilegovano, daleko od očiju vlasnika dobijali su mogućnost kataloškog odabira atraktivnih lokacija tuđe imovine, a to je bilo gotovo završena priča za ispunjenje njihovih želja o posjedovanju istog. Tu su na usluzi bili Goran i Gorani koji su vještim kretanjem kroz šumu uredbi, zakona i pod zakonskih akata s lakoćom iznalazili mogućnosti kako bez posljedično njihovoj želju udovoljiti. Eto tako su nastajale nove i aktuelne poslovne elite u tranzicijskom periodu ex. jugoslavenskih novonastalih država. 

I na kraju nije zgorega ustvrditi Mariću i Marićima da samo mali dio bh. imovine u Hrvatskoj je sa lakoćom mogao biti spas i očuvanje za stečajno-davljene bh. ”gigante” i desetine hiljada njihovih osiromašenih uposlenika. Ne namjerno ali s jasnim povodom tvrdim da bi nedaće Aluminijuma, Krivaje, Energoinvesta, Incela, Rudi Čajevca i mnogih drugih nestalih bh. firmi bile prevladive. Nažalost i osoba sa dvije države, onom po rođenju - BiH, i onom po življenju - RH, Gruđanin Goran Marić, nije imao senzibiliteta moćima svoje pozicije pružiti ruku pomoći. 

Bože, još se jednom pitam kako li se osjećaju moji bosanskohercegovački Marići.