A zašto bi im vjerovali

...do sada nisu ništa uradili i ne znaju kako bi ali, nastavit će istim putem

Djeca rođena one godine kad je došla demokratija i kada su „naši“ konačno došli na svoje, sada imaju 29 godina, završili su ili nisu završili fakultete, neki su i masterirali... ako su u srodstvu, makar i najdaljem, sa demokratama imaju posao i to u državnoj upravi ili nekom od „naših“ javnih preduzeća i imaju osiguranu sadašnjost, a ako sve bude kako treba i budućnost... Oni su sigurno, pouzdano i odano glasali već nekoliko puta, naravno uvijek za „naše“... ili nisu glasali jer su nezaposleni, bezidejni, bezvoljni, nezainteresirani... Ili pak, uopće ne žive ovdje.

Njihovi roditelji (oni koji nisu demokrati) godinama su obijali pragove i potucali se od biroa za zapošljavanje do rada na crno, a ako su i ulovili neki „bijeli posao“ rade za 400-600 KM, u najboljem slučaju 800, ako su uopće prijavljeni onda je to na minimalac i na toliko im se izdvajaju nameti na platu i nameti iz plate... Oni koji se nisu snašli kubure na rubu PTSP-a bilo zbog rata bilo zbog poslijerata, gledaju pet dnevnika dnevno ili ih uopće ne gledaju, pred granapom uz pivu ili pred džamijom poslije akšama raspredaju o migrantskoj krizi, odmahuju glavom ili sliježu ramenima jer je to jedna od tema o kojima se još uvijek, može naglas govoriti... Ili ih ni to uopće ne dotiče... Potom liježu nesretni, a izjutra ustaju još nesretniji, dijelom i zbog toga što su se uopće probudili.

Otprilike ovako, kao prizor iz šezdesetih godina prošlog stoljeća i scenarija jednog slavljenog scenariste za filmove jednog ozloglašenog reditelja ili pak, potpuno drugačije ali to je za ovaj tekst najmanje bitno.

Ono što je doista bitno jeste činjenica da za to vrijeme, njihovi demokratski kandidati – neki od njih i sa nadnaravnim moćima (njihova briga za Bosnu i Hercegovinu počinje još u pelenama) – ubjeđuju ih da, ako žele da im ikada bude bolje, oni moraju biti na vlasti još godina jer im je potrebno vrijeme za mučne reforme koje neko nije proveo prethodne 29... Za to im je potrebno nacionalno jedinstvo (šta god to značilo i koje nemamo ali ćemo ga imati), ekonomska snaga (koju, isto tako, nemamo ali ćemo je imati ako budemo imali nacionalno jedinstvo), demokratska država a ne privatni projekti (dakle, trenutno imamo privatne projekte, a ne demokratsku državu) i dobar obrazovni sistem (što znači da je ovaj loš)... Znači li to da je taj loši obrazovni sistem u međuvremenu, „odškolovao“ je pet, šest generacija nestručnjaka i neznalica koji 29 godina nisu bili u stanju ekonomski osnažiti zemlju, nacionalno ujediniti (ne znam koga), a ni provesti reforme i privatni projekat koji je neko zamislio (i proveo) pretvoriti u demokratsku državu? Vrijedi li uopće spomenuti da se u međuvremenu, u proteklih 29 godina, na mjestima i pozicijama ministara i direktora nebrojenih institucija koje su se trebale starati o ekonomiji, civilnim poslovima i ovrazovanju izmijenjale desetine nekih, nekakvih, nečijih... ljudi, Bog zna kako stručnih (sigurno nisu znalci jer su se obrazovali u onom bivšem, lošem sistemu koji smo zamijenili ovim dobrim demokratskim)...

No, dobro... budući da se svako drugačije mišljenje u (ovoj) demokratiji smatra neprijateljskim činom, nacionalnom herezom i ćafirlukom ne pada mi na pamet da kažem bilo šta što će dovesti u pitanje postavljene teze do sada biranih ili tek kandidiranih lumena, a pogotovo da komentiram njihov prilog i doprinos državnosti, ekonomiji, demokratiji i obrazovanju... Umjesto toga dopustite mi da pročitam ono što su govorili, a možda i ne znaju da su rekli ili je to ipak, samo istina progovarala iz njih, onih koji već gotovo tri desetljeća učestvovuju i izravno doprinose činjenici da nam sada treba „drugačija, poštenija, ravnomjerno razvijenija, solidarnija i uspješnija, bosanskija Bosna i Hercegovina... zemlja u kojoj neće u fokusu biti nacionalne, etničke podjele i prošlost, nego rješavanje životnih pitanja ljudi, dijalog, unutrašnji dogovor i budućnost“.

„Vratit ću dostojanstvo Bošnjacima“, govorio je jedan, „narodu koji je prepušten na milost i nemilost uskom krugu ljudi koji funkcionira na feudalnim postulatima“ ne imenujući nikoga iz „uskog kruga ljudi“, a kamoli spominjući činjenicu da je nekoć, ne tako davno i sām bio dio tog kruga ali zato ničim izazvan spominje svoje / njihove glavne saveznike, Washington i Brisel ali i partnere susjede(?!) i Njemačku i Tursku i Kinu i sve druge prijateljske zemlje koje poštuju Bosnu i Hercegovinu“... Da nije žalosno bilo bi smiješno. Međutim, njemu nije dosta nego je nastavio otkrivati toplu vodu: „Svjestan sam ja težnji aktuelnih političkih vlastodržaca i u Banjoj Luci i u Mostaru, znam da sve čine kako da naštete institucijama Bosne i Hercegovine, ali ne za dobrobit bh. Srba i Hrvata, nego to rade da bi zaštitili svoje režime i svoj parainstitucionalni kružok koji ima dominaciju i interese u ekonomiji, pravosuđu, izvršnoj i zakonodavnoj vlasti.“

A onda je obećavao: „Institucije ćemo vratiti građanima i narodu“, „dosadašnjoj vladavini feudalnih oligarha sa demokratskim perjem prirediti kraj, tvrdio da zna „kako Bosnu i Hercegovinu vratiti na put demokratskih institucija, međunarodne integracije i unutrašnjeg dogovora baziranog na rješavanju ekonomskih, obrazovnih, zdravstvenih, penzionih i drugih životnih problema“. Osim činjenice da ni jednom jedinom riječi ne spomenu šta je do sada uradio ili učinio ili makar, pokušao da sve obećano provede u djelo, ovaj nesretnik je potvrdio strašno stanje stvari u ovoj zemlji: da su institucije otuđene od građana i naroda, da zemljom vladaju feudalni oligarsi, da zemlja grca u ekonomskim, obrazovnim, zdravstvenim, penzion(ersk)im i drugim životnim problemima. Ostatak njegovog političkog programa je pamfletaški više nego parolaški te je stoga malo ili nimalo vrijedan spomena: „kroz hiljadugodišnju historiju Bosna i Hercegovina imala je raznih neprijatelja, i vanjskih i unutrašnjih, i imala je problema i izazova većih od ovih današnjih, ali ona je uvijek ostajala kao jedinstvena zajednica i prostor srednjeg puta...“ Nije mu nedostajalo ni riječi samohvale: „Moja prednost je upravo ta mogućnost okupljanja ljudi, i naroda i građana na platformi širokog centra, spajanje a ne razdvajanje i stalni sukob koji koristi samo etničkim liderima...“, a potom to sve nabrajući po spisku sve one koji su mu pružili podršku, odreda svi isti kao i on i iz istoga gnijezda ispiljeni.

Drugi nam je lumen otkrio da Bosna i Hercegovina nije „cjelovita i demokratska država ravnopravnih naroda na cijeloj njenoj teritoriji“ te da „politička stranka kojoj pripada i on osobno smatraju da bi (bilo najbolje kad bi BiH) bila država najmanje pet multietničkih, ekonomskih regiona“ ali da je za to „potrebno postići saglasnost unutar BiH“ koje, u ovom trenutku, na žalost, nema i nije izvjesno da će je u skorije vrijeme biti jer, iako je to „potpuno legalna i legitimna tema, koju dozvoljava i postojeći Ustav BiH i Dejtonski mirovni sporazum „u okolnostima kada u BiH ne postoji politička saglasnost, da napravimo bolji sistem kojim bismo što prije ostvarili ideal cjelovite i demokratske države ravnopravnih naroda i građana, ostaje nam da poštujemo ono što danas imamo kao okvir u kojem se krećemo“! Drugim riječima, ovo je ono što bismo mi voljeli, što nismo uspjeli ni pokrenuti u protekla dva, tri desetljeća, za što nemamo pojma kako i na koji način uopće dovesti pred neko rješenje ali, eto... nemamo ništa od onoga što želimo ali, imamo šta imamo, „moramo dosljedno poštovati ono što imamo“ i svejedno vam je koga izaberete, mene ili bilo koga drugog...

Nadalje, govorio je ovaj: „Treba da činimo sve kako bi povratak i to održivi povratak što je moguće više uspio, da jačamo ekonomiju koja treba biti praćena socijalnim mjerama, da obnavljamo narušeno povjerenje između bh. naroda i građana, da osiguravamo ravnopravnost svih na cijeloj teritoriji zemlje“. Odnosno, nismo uspjeli ljude vratiti njihovim kućama ili uspjeli smo ljude ne vratiti njihovim kućama, potpomoći desetinama i stotinama hiljada da se isele iz zemlje i osigurati im da sami sebi potraže nafaku ako ima je tamo bolje nego ovdje, nemamo ekonomiju koja bi podržala ikakvu socijalnu politiku i mjere spašavanja ljudi od gladi i nemamo pojma kako, ne znamo način i ne naumpada nam ništa što bi pomoglo uspostavi povjerenja i ravnopravnosti bh. naroda i građana na cijelom teritoriju BiH... ali, eto, to treba... Mi to do sada nismo uradili i nemamo pojma kako ćemo i šta ćemo dalje ali nastavit ćemo (is)tim putem pa, šta god Bog dadne... Makar još osam godina... jer, još toliko nam treba da završimo posao koji do sada nismo radili.

Ni njemu nije dosta njegovih vlastitih gluposti nego je nastavio: „To su po meni, uz brojne druge teme koje treba obuhvatiti, načini kako da što je moguće bolje reintegriramo BiH. Druga stvar je integracija tako reintegrirane BiH u Evropsku uniju i u NATO savez ... napominjući da EU i NATO savez „nemaju nikakve alternative“. Eh, ali za to „mora postojati jedinstvo državotvornih političkih snaga, probosanskohercegovačkih političkih snaga“ kao i oko „oko minimuma vrijednosti koje moramo svi zajedno da štitimo kada je u pitanju BiH i ispod kojeg ni jedna od ovih snaga ne bi trebala da ide“ a jedna od tih stvari je „striktno poštivanje i odbrana dostignutog nivoa reformi“ te da „ne bi trebala da postoji ni jedna državotvorna politička snaga koja bi, zbog bilo kojeg razloga bila spremna, a naročito zbog razloga borbe za vlast, da ide ispod nivao i da urušava dostignuti nivo reformi...“

Da probam prevesti u razumljiv jezik i nama ali i njemu, siromahu i to njegovim riječima; naime, neke vanzemaljske „političke snage – jer bez njih to ne bi bilo moguće uraditi – omogućile su donošenje sramnog zakona o izmjenama Zakona o prebivalištu, koji je nanio velike probleme povratnicima i koji direktno podriva Dejtonski mirovni sporazum, Zakona o sukobu interesa koji je praktično urušio taj vrlo važan sistem i mehanizam za borbu protiv korupcije kao i Zakona o javnim nabavkama kojim je praktično razbijen sistem javnih nabavki u BiH...“ a on – siromah – kao ni njegova politička stranka nisu mogli ništa učiniti jer nisu bili u vlasti i jer protiv vanzemaljaca nema efikasnog instrumenta zaštote vitalnih egzistencijalnih interesa. Prokleti vanzemaljci...

Na kraju je kazao da danas Bosna i Hercegovina nema znanje, upornost dosljednost, vjerodostojnost i vjerodostojnu politiku jer nam je sve to potrebno, a to se ne dozvoljava jer je „cilj onih koji ne žele dobro BiH da razbiju jedinstvo patriotskih političkih snaga i time pokušaju ušutkati bošnjački politički faktor, bez kojeg se više ne mogu donositi odluke ni u BiH, ni u regiji“ a za to nam je „potrebno bošnjačko jednistvo“ protiv kojega neki otvoreno rade „iz sitnih ličnih interesa“, a neki opet, „namjerno unose smutnju i razdor pokušavajući da nas razjedine i oslabe. No, hvala Bogu, „to im neće proći jer naš narod prepoznaje historijski kontekst u kojem živimo“ i ima stranku koja je „jedina snaga koja zna i može, koja ima mudrosti i hrabrosti da gradi zemlju jednakopravnih ljudi, da se suprotstavi njenim neprijateljima i da je uvede u EU i NATO“ iako do sada ništa u tom smislu nisu uradili.

Dijelom da bi pokazao da kraj nije ni izdaleka na vidiku, a kamoli da se njegova politička i svaka druga pamet završava na floskulama koje nemaju nikakvog smisla kandidat je istakao da „građani Bosne i Hercegovine koji žive izvan domovine predstavljaju ogroman potencijal“, a posebnu pažnju sada trebamo posvetiti njihovoj ulozi u ekonomiji ... iz faze kada je dijaspora slala donacije, moramo preći u fazu kada će dijaspora investirati u BiH, a šta bismo osim toga s njima nemamo pojma jer bismo im trebali nešto ponuditi, a ni na jednom nivou vlasti nema programa za olakšanje i ubrzanje procedure za pokretanje biznisa u domovini. Umjesto toga pomoći ćemo im da očuvaju kulturu, tradiciju i jezik (tamo gdje već žive), jer nas to ne zanima ni u zemlji što zorno pokazujemo izdvajajući 0,003% budžeta za kulturu u Federaciji BiH.

Što se tiče odlaska mladih, to nije veliki – ako je ikakav problem – jer je to „trend koji je prisutan u cijeloj regiji“, a koji je moguće „usporiti (samo) osiguravanjem uslova za ostanak u BiH, za što je potrebno napraviti niz reforsmkih poteza, uz ostalo i u obrazovanju“. Šta bi ti potezi trebali biti nemamo pojma što pokazujemo i kadrovskom politikom u kantonalnim i federalnim ministarstvima obrazovanja i nekim drugim da ih sad ne nabrajam ponovo.

To su bili ovi desni i centralni... Lijevi su još gori. Oni su se tek sad sjetili da imaju i obavezu i odgovornost... i da su ljevica... i da je borba za socijalnu pravdu jedna od osnovnih razlika između ljevice i desnice... i da, kad dovoljno dugo sjediš na ljevici ona utrne pa bude kao tuđa i onda ti ostaje samo desnica... i da su svi oni, lijevi sinovi istog oca... i tako dalje

U najkraćem... Mogao bih sad zaključivati na desetak strana, lamentirati nad silnim uvredama obraza i zdravog razuma, postavljati sebi i vama besmislena pitanja tipa: „Odakle su došli ovi ljudi? Gdje su bili i šta su radili do sada?“ Mogao bih sve ovo nazvati nepristojnim, neetičkim, nemoralnim... ali čemu?! Svi sve znamo, sve ih znamo, starili smo zajedno, doduše oni na ekranima a mi pred ekranima, oni sa paušalima a mi... Da nije svetogrdno, bogohulno, heretički, ćafirski neprijateljski čin ali najradije bih pitao: „Je li ovo to gdje su nas dovezli nakon 29 godina vožnje?“ Zbog toga što jest, neću ništa ni zaključivati ni pitati... Umjesto svega toga parafrazirat ću poznatu izreku: Zdrav čovjek ima hiljadu želja, a bolestan samo jednu: da se ništa ne promijeni.