Politični vjernik ili religiozni političar

Politika je nerazlučivi dio naših života... I kada nećete odnosno, naročito kada nećete njome da se bavite ona će se vama / nama baviti na najokrutniji način do mjere da sudbinski – egzistencijalno – uređuje i određuje bezmalo svaki segment našeg svakodnevnog življenja. Naime, politika je u savremenom svijetu, a naročito u Bosni i Hercegovini, svedena na svoju najprostiju i najprizemniju dimenziju – vlast, vlast na moć, a moć na novac.

Vjerski poglavar je prije svega politička figura, naročito u Bosni i Hercegovini, a tek potom duhovna i moralna vertikala, vjerski predvodnik i prvak vjerske zajednice te je stoga, izbor vjerskog poglavara – naročito u Bosni i Hercegovini – a pogotovo Reisu-l-uleme vrhunski politički čin, značajniji od izbora člana Predsjedništva države naročito u Bosni i Hercegovini jer su članovi Predsjedništva BiH od MK i BP preko IMJ i ŽR do MD i ŠDž tvrdnju da svako može biti predsjednik bespovratno etablirali kao notornu, da ne kažem ozloglašenu činjenicu, a članstvo u tom opskurnom tijelu i „tijelo“ napose, derogirali na razinu preskupe budalaštine od koje niko nema koristi, a mnogi – ugled i smisao države prije svega – imaju štete.

U istom smislu izbor između HK i MZ usprkos izvanjskoj potpunoj nezanimljivosti kampanje obilježene šutnjom zvaničnih i nezvaničnih glasila i (pre)velikom galamom onih koji se ni po čemu u konkretnom slučaju ne pitaju vrhunsko je političko pitanje koje, kao takvo, potpuno deplasiraju optužbe/opravdanja pri povlačenju jedne kandidature da kampanja za prvaka vjerske zajednice skrbi previše politike. Naravno da skrbi! 

U ovom ali i (svim) drugim kontekstima naravno da prigovori o akcijama i neaktivnostima, preduzetim i nikada ne preduzetim mjerama i radnjama, učinjenom a bespotrebnom i besmislenom i nikada ne učinjenom a moralo se učiniti... čak, ni taksativno ne mogu stati ni u neusporedivo širi tekst, primjedbe na angažman i angažiranost temeljem vijesti u medijima mogle bi se nabrajati do sutra, dok bi mahanisanje onome što su radili i kako su se ponašali moglo potrajati otprilike koliko i jedan prosječan mandat reisu-l-uleme (sedam dugih godina)... stoji činjenica da su obojica samo ljudi, sa svim ljudskim vrlinama i mahanama, podložni trenutnim ahovima i trajnijim naklonostima, pogrešnim
procjenama i lošim utjecajima još lošijih ljudi kojima su se ili kojima su ih okružili. 

U tom smislu, nema nikakve sumnje da se obojici kandidata u najmanjem, može prigovoriti prevelika bliskost politici: prvom zato što je nije uspio ili nije želio izbjeći, iz bilo kojeg razloga naprimjer, skromnosti(?!) ili pak uvjerenosti da boljeg puta od onoga koji 29 godina trasira stranka koja slovi kao islamistička(?!) a pritom tolerira svaku vrstu nepodopština, nevaljalosti i pokvarenosti kod svojih najodgovornijih ljudi, a drugom zato što je (politiku) toliko voli – naročito u obliku iz prvog pasusa ovog teksta – da ga bije glas da bi mu bilo svejedno hoće li biti patrijarh, kardinal ili pak, reis... samo da negdje bude prvi, da ima vlast i bude moćan.

Možda zvučim potpuno nesuvislo – da ne kažem luđački – ali čvrstog sam uvjerenja da koliko god je previše politike u vjerskim zajednicama, toliko je premalo vjere u politici. Vjera je ta – naročito u Bosni i Hercegovini – koja bi trebalo da ima presudan utjecaj da politika konačno prestane biti selimovićevsko prokletstvo i počne (se) kretati u pravcu plemenite vještine i državničke mudrosti u smislu djelovanja za i u ime općeg dobra za sve ljude koji žive u ovoj zemlji i one koji kroz nju dolaze i prolaze.

Kada je davnih devedesetih godina prošlog stoljeća proces retradicionalizacije (čitaj: reislamizacije muslimana) krenuo izvođenjem / iznošenjem ilahija i kasida iz džamija i tekija i njihovim unošenjem u sportske hale, da bi se nastavio džubetom od BOSS-ovog materijala za odijela i javnim iftarom pored javne kuhinje nije se moglo i još uvijek se ne može naslutiti gdje će završiti proces pretvaranja vjere u religiju, a religije u folklor odnosno tradicionalnog u prosto ritualno. Isto tako, insistiranje na samo i isključivo izvanjskim karakteristikama, dopuštanje svakome da tumači osnove i najfinije dimenzije vjerske predanosti i duhovnosti, toleriranje unutarislamske isključivosti sve je krenulo strmoglavo naniže... dotad je samo klizilo. 

Bilo je lahko prihvatiti ovako – i gore – pojednostavljen islam sveden na religiju: religiozni ljudi se zadovoljavaju samo izvanjskim, obredom, reći ćemo svjetovnom
definicijom vjerovanja (u) Boga, ritualnom i instant vjerom dok sve ostalo drže daleko izvan dosega i dohvata religijskih/vjerskih načela. S tim u vezi je i još jedan suštinski problem koji se izravno manifestira na životnu stvarnost: religiozni ljudi sve tumače onako kako im odgovara, a ne kako doista jeste, imaju opravdanje za sve što urade ili ne urade, kako god da urade i šta god posljedično uslijedilo nakon njihovih postupaka.

Za razliku od vjernika, religiozni ljudi ne moraju biti vjernici iako bi, kao religiozni, trebali biti oprezniji, pažljiviji i umjereniji; vole izvanjske znakove Božije milosti: vlast, imovinu, moć...vjerujući da rade s Božijim odobrenjem (jer, Bog daje – Bog uzima); zadovoljavaju samo izvanjskim, obredom, ritualnom i instant vjerom = religijom, a vjernici su teški jer su mirni, pomireni i zadovoljni. Ovako usmjeravana i vođena retradicionalizacija (reislamizacija) koja je značajno i znakovito oštetila samu bit bosanskog muslimana: s jedne strane utjecala na s jedne strane na radikalizaciju, a sa druge (reakcijski?!) na potpuno odbijanje vjere i svega što podsjeća i na religijsko, a kamoli na vjersko.

Ovako postavljene stvari umnogome osvjetljavaju stav koji „svijet“ ima prema islamu: za taj stav koji se danas slovi islamofobijom u velikoj mjeri su krivi sami muslimani.
Usuđujem se reći da je HK unekoliko usporio, ako ne zaustavio ove pogubne procese, možda odgađajući ih za neko bolje, mirnije vrijeme razmišljajući kao vjernik: po kojem god dijelu tijela da se čovjek poreže, jednako boli.

O izazovima – ljudi od vjere vole reći iskušenjima – koji stoje pred islamskom zajednicom ili zajednicom muslimana u BiH, okruženju i iseljeništvu – naročito u Bosni i Hercegovini – pisao sam u nekoliko navrata (na ovom portalu u tri teksta sa identičnim naslovom Demokratura klerokratije i četvrtom naslovljenom Plaćaju li hodže članarinu IZ ili je samo koriste) i svi su odreda pogrešno pročitani i protumačeni kao neprijateljski što napose, svjedoči kratkovidosti onih koji su zaduženi za iščitavanje mišljenja koja se protive središnjem, politički i religijski kanoniziranom stavu najglasnijeg etnonacionalističkog narativa. 

Ustvari, sve što sam tada i tamo napisao su izazovi/iskušenja koja čekaju islamsku zajednicu ili zajednicu muslimana u narednom teškom periodu političke i socijalne
transformacije koji je prema riječima znalca već počeo bez obzira na to što mi to ne osjetimo. Teška su vremena pred nama. Teža nego ova što su do sada bila i prošla. Kako u društvu i politici tako i u vjerskoj i vjerskim zajednicama – naročito u Bosni i Hercegovini. Vjera je ta koja je u stanju u politiku unijeti ethos, a u religiju etiku, a vjerski prvak je onaj čija je obaveza vlastitim primjerom uspostaviti moralni uzus, svojim ponašanjem otjelotvoriti najljepši uzor, svojim riječima i djelima visoko postaviti moralnu letvicu... sve da bi islam – naročito u Bosni i Hercegovini – iščupao iz kandži religije i vratio u okvire vjere: sveobuhvatnog sistema življenja, ponašanja i djelovanja kakvi priliče pripadnicima posljednje objavljene Božje vjere i sljedbenicima posljednjeg Božjeg poslanika.

U konkretnom slučaju, HK i MZ predstavljaju dva umnogome opozitna koncepta, dva svjeto i vjeronazora, dva habitusa i dva nespojiva poimanja vjere... Oni koji će u subotu 12. oktobra birati novog reisu-l-ulemaa Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini neće birati između HK i MZ nego, između vjernika i religioznog čovjeka, između onoga koji će udahnuti vjeru u politiku i onoga koji će vjeru udaviti u politici, između onoga koji zna mjeru i onoga koji misli da mu je sve dopušteno... i time odrediti ne samo put kojim će krenuti ne samo Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, okruženju i iseljeništvu nego i zajednica muslimana u neusporedivo širem kontekstu koji ovu Zajednicu (po)smatraju kao primjer i uzor.