Sistem u ludilu ili ludilo u sistemu

Čim iziđe iz sfere filozofije i teorije politika postaje baruština, močvara i živo blato koje guta svaki vid pozitivnosti i izvrgava ruglu svaku vrlinu. Sve o čemu djecu učimo da ne valja: lagati, krasti, varati, petljati... u politici postaje legalno i legitimno sredstvo ostvarivanja cilja čak, pohvaljeno djelo. Dokaz ili makar, pokazatelj za to je činjenica da nijedna politička partija usprkos postojanju opskurne institucije Suda časti(?!) nikada nije ni preispitala sumnje, ulogu i moguću odgovornost u vezi nedozvoljenih protuzakonitih djelovanja nijednog svog člana, a kamoli da ga je ekskomunicirala da ne kažem izbacila. Lakonski, iz uočenog i rečenog moguće je izvući dva zaključka: ili je protuzakonito djelovanje pitanje časti i pohvaljeno djelovanje ili su političke partije formirane da bi ozakonile sve što je protuzakonito i uspostavile novi sistem vrijednosti u kojemu je sve što za što djecu učimo da ne valja sasvim u redu kad odrastu i postanu članovi političkih partija.

Treći zaključak – a u neposrednoj vezi sa prva dva – je da je u kanibalnoj borbi za vlast doista, dozvoljeno sve: biti optužen za sve i svašta, a potom biti postavljen za glavnog kadrovika stranke,
organizirati unutarstranačke demokratske izbore sa samo jednim kandidatom, kao predsjednik sebi predložiti potpredsjednike, glavni odbor, senat... i demokratski naložiti da se prijedlog usvoji, kao predsjedavajući neke skupštine sebi kao predsjedavajućem neke vlade naložiti šta trebam raditi pa onda sam sa sobom vidjeti trebam li to uraditi, otpustiti i protjerati sve moguće protukandidate i do besmisla razvlačiti pravila i procedure a onda raspisati konkurs za direktoricu, objaviti registar boraca u kojemu ima boraca sa 0 (nula) dana boračkog staža ili pak, sa pozicije narodnog poslanika u drugoj državi legitimno se kandidirati za nasljednika Božjeg poslanika u ovoj... Ludilo u sistemu je evidentno ali, ima li makar i naznaka sistema u ludilu?

U zadnjih nekoliko mjeseci politika malo po malo dobija ako ne novo lice onda, svakako novu formu, pa i suštinu. Naime, grčevita borba da se na svaki mogući način i u svim sferama življenja pokaže da ne može ni drugačije, a kamoli bolje od onoga što i kako nam je nametnuto prije 25 godina i što se svim sredstvima održava kao datost, zastojem, ponavljanjem istih priča, potpisivanjem nečega za što je svako razuman znao da nikada neće biti ispoštovano... u konačnici je rezultiralo znakovitom tišinom. Upravo ta tišina radije, retorički, funkcijski / funkcionalni pa i pravni vakuum znak je svojevrsnog zamora materijala: ispričanosti svih priča, obespredmećenosti svih parola i krajnje obesmišljenosti ovakvog društvenog i državnog uređenja Bosne i Hercegovine.

Neformiranje vlasti odnosno, odlaganje raspodjele funkcija očevidno ni na koji način ne utječe na funkcioniranje ni pojedin(ačn) ih institucija ni države u cjelini. To s jedne strane (u)kazuje na
činjenicu da je vlast potpuno izmještena iz institucija (da se institucijama ne upravlja iz institucija), a sa druge da niti je vlast, niti su institucije, niti je njihovo funkcioniranje u bilo kakvoj vezi sa
funkcioniranjem države. Ono što je nekako nastalo u jeziku kao kolokvijalizam da je Vijeće ministara zvizdićevo, da je Vlada FBiH novalićeva, da je VSTV tegeltijino, da je Federacija ničija, a RS
dodikov, da su finansije čovićeve... da je ne-znam-ni-ja-šta od toga-i-toga... u praksi se konačno pokazalo istinitim. Ništa od toga nije ni državno, ni entitetsko, ni nacionalno, ni narodno nego su to
sve privatne prćije bez ikakve veze sa zdravim razumom, a kamoli Bosnom i Hercegovinom. No, normalno je to u zemlji u kojoj postoji republika koja nije država, a zbog koje država ne može biti
republika.

Gotovo da nema pozvanije javne ličnosti ili poznavaoca prilika u Bosni i Hercegovini koja nije opetovano ukazivala na izmještenost odlučivanja izvan institucija i iščašenost države iz njenih
funkcijskih i funkcionalnih zglobova. Osim toga, država Bosna i Hercegovina ima i oboljelu kičmu - pravosuđe, koje služi samo sebi i onima koji su do sada postavljali i smjenjivali tužioce i sudije. O sigurnosnom aparatu ne vrijedi ni govoriti... osim gomile ozbiljnih unutrašnjih problema bez hijerarhijskog slijeda: od kadrovskih preko organizacionih do funkcionalnih, sve policije i službe u
zemlji već se suočavaju sa problemom - ne izazovom nego pravim problemom - koji daleko nadilazi i njihove obaveze i mogućnosti: migrantima, sa ukupnom kompleksnošću te globalne pojave koja prijeti da iz problema izraste u katastrofu.

Gorespomenutim logičkim slijedom, iako to još niko nije izgovorio ali je djelom itekako pokazao, za sada problem je samo fazlićev ili, u najboljem slučaju krajiški i bihaćki, ali neće puno vode proteći ni Unom ni Miljackom, a problem će pokucati i na naša vrata. Ako uopće pokuca... Prije će biti da će nogom razvaliti vrata.

Ispod svega gore spomenutoga odvija se jedan štrajk... Besmislen i obesmišljen koliko i svi štrajkovi koji su u međuvremenu pokrenuti u tišini i u tišini se okončali od radničkih, preko rudarskih do
prosvjetarskih. Naravno da podržavam pravednu borbu radnika i radnica za sve ciljeve i iz svih mogućih razloga čak i onda kada ti ciljevi i razlozi ne prelaze granice ličnih dohodaka. I naravno da sam sumnjičav i skeptičan prema opravdanosti štrajka 2019. godine zbog nečega zbog čega se nije štrajkovalo 2017, a trebalo je jer je tada imalo smisla i bilo opravdano. I naravno da je više nego razvidno da se sada (2019) štrajkuje iz istih razloga zbog kojih se onda (2017) nije štrajkovalo. Jasno je kao dan... Ako je već istina, kao što jeste, da nema sfere javnog življenja u koju politika nije uplovila „punim“, a sindikati su pri vrhu hijerarhijske ljestvice zanimanja „politike“, onda je sasvim jasno da nijedan štrajk nije ni nepolitički, ni apolitičan, niti je samo zbog onoga zbog čega se deklarativno štrajkuje. 

Neko je rekao da „ništa nije toliko zapanjujuće za one koji ljudske poslove posmatraju filozofskim okom kao lahkoća sa kojom mnoštvo pristaje da sa njime upravljaju malobrojni, i prećutno
potčinjavanje kojim se ljudi odriču svojih osjećanja i strasti u korist svojih vođa. Kada se zapitamo kako se  postiže nešto tako zapanjujuće, nalazimo da, budući da je moć uvijek na strani onih kojima se upravlja, samo mišljenje može održati upravljače, Vlada se, stoga, temelji isključivo na mišljenju, i ova maksima važi kako za one najdespotskije i vojne vlade tako i za one najslobodnije i najpopularnije.“

Da, i meni zvuči kao polazište nekih, budućih štrajkova, stranačkih kongresa ili izbora za direktor(ic)e. S jedne strane, čovjek ima prirodnu, nagonsku, urođenu potrebu da služi nečemu većem i višem od njega samoga. Najlakše i najbrže će se identificirati sa onim što je najbliže njegovoj prirodi, naravi i karakteru... odatle sklonost nekih ljudi respektivno ka dobru i zlu. Šta nam u svjetlu rečenoga govori činjenica da u našim gradovima gotovo da nema ulice u kojoj nema pekare, apoteke, kladionice i benzinske pumpe, bilo kojim slijedom... a da nikome nikada nije ni naumpalo da protestuje, a kamoli štrajkuje protiv tog mentalnog i moralnog onečišćenja.

S druge strane pak, politika ima začudnu super-moć da inače, skromne, vaspitane, školovane... pa i neke lijepo odgojene, pristojne, načitane i obrazovane pripadnike ljudske vrste pretvori u nešto vrlo blisko zvijerima. Vrlo blisko zato što zvijeri jedne drugima ne čine ono što su ljudi spremni međusobno učiniti. Ili će ipak, biti da je riječ o moći i vlasti koji nužno idu ruku-pod-ruku sa politikom... Tako je moguće da dojučerašnji rigidni komunisti preko noći postanu zagriženi demokrati, a uvjereni ateisti predani vjernici?

Ustvari, problem je neusporedivo jednostavniji i jednodimenzionalniji nego što na bilo koji pogled izgleda. Patetični i netalentirani svakovrsni karijeristi, od čaršijskih do političkih, koji su preko noći
ostali bez osnova za dalju izgradnju svojih malih i besmislenih karijera doskočili su vragu i pronašli novi način davanja smisla svome životu – živjeti na naš račun glumeći mudre i važne glave. Doduše, za nas bi bilo puno bolje i jeftinije da su svi odreda dobili pjesničko nadahnuće makar se svi skupa osvjedočili u još jedan talenat koji nema. Međutim, pod intenzivnim utjecajem religije u svemu su vidjeli proviđenjski utjecaj i odreda postali mesije i poslanici. Ili političari! Naročito „perspektivni“, mada, u našim uvjetima, poznajući politiku, nemam pojma šta bi moglo značiti biti „perspektivan političar“? Ustvari imam, ali se od toga od straha malo naježim.

Političari su, recimo, važne glave! A „važne glave“ glume sve počevši od toga da su važne preko zabrinutosti i/ili optimističnosti do ozbiljnosti; svećena i sveštena lica – čak ili naročito oni koji tvrde da to nisu – podizanjem obrve i prijekornoga prsta glume svetost. U svakom slučaju, na ovom čudnom ringišpilu „najgori od sve djece“ su, ipak, oni koji glume da su ono što nisu, govore u ime onih za koje svi znaju, a niko ih ne zna, dižu obrvu i upozoravajući prst u ime... ko zna čije ime. Najgori su, dakle, oni koji funkcioniraju na posuđenom autoritetu, naime oni koji svoj autoritet utvrđuju tuđim, krijući se iza nekoga ili nečega, čovjeka ili opskurne skupine koja se spominje samo šapatom, nekih „znaš-ti-dobro-kojih“ centara za koje, dok im koriste, rado tvrde da su
„naši“, a kad ih se treba odreći, po pravilu, postaju „otuđeni“. Samo da bi se od njih, u slučaju incidenta, lahko i brzo mogle oprati ruke.

Čini mi se da su Italijani još ranih osamdesetih shvatili suštinu politike otvarajući novo poglavlje u političkoj teoriji i praksi imenovanjem Ilone Staller zastupnicom u državnom parlamentu. Takvih, i boljih od nje, imamo na izvoz. U skladu s tim, a nadovezujući se na gorerečeno te slijedeći logiku formiranja kandidatskih listi predlažem, makar u prelaznom periodu, dok se vlast ne formira,
Predsjedništvo BiH u sastavu Miki Maus (može i Minni Maus), Paja Patak (a može i Pata Patak) i Šiljo (umjesto Šilje ne može niko; jedan je Šiljo); reformirano Vijeće ministara Bosne i Hercegovine (v.d. Vladu) sa reduciranim brojem ministarstava u sastavu Broj Jedan - Predsjedavajući Vijeća ministara, Alan Ford, ministar vanjskih poslova, Grunf (Grunt von Grunt) – ministar sigurnosti i odbrane, Sir Oliver Oliver– ministar finansija, trezora, vanjske trgovine i ekonomskih odnosa, Robert Bob Rock – ministar pravde, Gervasius Twinkleminkleson poznatiji kao Šef – ministar civilnih poslova, komunikacija i prometa, a ministar za ljudska prava i izbjeglice, budući da resor ionako nikome nije bitan mogao bi biti Jeremija... Klodovik, Nosonja i Skviki mogu, ako hoće, biti ministri bez portfelja...

Nadalje, predlažem izmjenu Krivičnog zakona i (ponovno) uvođenje opravdano zloglasnog ali i neopravdano podcijenjenog verbalnog delikta, a kao kaznu za počinjeno krivično djelo posipanje
pepelom ili valjanje u katranu i perju; pravo na (samo)opredjeljenje do (samo)odljepljenja svakog pojedinca i pojedinke, legalizaciju svega što je ikada ikome igdje naumaplo da legalizira: od utaja
poreza do prostitucije i lahkih droga (naravno, na potonje aktivnosti ukinuti plaćanje poreza i uvesti jedinstvenu stope PDV-a... Obavezno uvesti uličnu demokratiju i načelo jedan čovjek – jedan glas, park preko puta Predsjedništva preimenovati u Hyde Park... da ne dužim, uvesti sve šta kome bilo naumpadne i ozakoniti sve što je do sada bilo nezakonito...

U međuvremenu, ostaje nam samo da se uzdamo u ljude... ne one zbog kojih stvari uspijevaju i idu nabolje nego, one za koje se pouzdano zna da su upropastili sve čega su se dohvatili i u što su se učlanili.