Spojiti nespojivo ili kako ujediniti ljevicu

Ujedinjenje ljevice godinama je glavna tema pred i nakon svih izbora, radilo se o općim ili lokalnim izborima. Argumenti koji prate takvu raspravu mogu se sažeti u jasnu matematičku logiku da sve stranke ljevice zajedno osvajaju najviše glasova ili toliki broj glasova da presudno utječu na donošenje odluka na svim nivoima. 

U tom idealtipskom scenariju epilog je nužno pozitivan, prema očekivanjima, jer ljevica i historijski i po svojim principima forsira progres, napredak, izlaz iz tame etnonacionalnih podjela i torova.
U praksi se slabo postavljalo pitanje zbog čega bi, primjerice, vjerni glasač SDP-a sada glasao za SD ili Lagumdžijin SPD? Zašto bi glasač DF-a, koji je i odabrao DF umjesto SDP-a, glasao sada zajedno i za SDP i ponovo Lagumdžijin SPD.

Propagatori ovog ujedinjenja oduzeli su „pamet“ glasaču i sveli ga na puki broj koji se oduzima ili dodaje. Upravo će se ovakva logika sabiranja glasova pokazati nekoliko puta potpuno besmislenom, jer konačno, ona ne ide uz profil glasača ljevice i stoga je krajnje zanimljivo da se i dalje nastavlja forsirati priča o ujedinjenju ljevice, iako nema posebno dobrih argumenata zašto bi se to desilo.

Prisjetimo se posljednjih dešavanja. Pred izbore DF nudi gašenje svih stranaka i ujedinjavanje u jednu novu stranku. Upitno je sada koliko bi to uopšte bilo moguće u tako kratkom roku uraditi i zbog čega je DF ponudio umjesto stvarnog ujedinjenja populistički trik. 

Bitnije od toga jest ponuđeni metod ujedinjenja. Naime, ujedinjenje je podrazumijevalo derogiranje principa jedan-čovjek jedan glas. Na kongresu ujedinjenja glasalo bi se delegatski, što je korak unazad. Također, jedan od spomenutih stranaka bio je i GS. Teško je zamisliti da GS ima kapacitet za 300 delegata. S druge strane, SDP nije pristao da ima isti utjecaj kao i neparlamentarna i minorna GS stranka. Iz  predočenog vidljivo je da ujedinjenje nije bilo moguće. 

Nakon izbora i odluke SDP-a da neće ići u koaliciju sa SDA, Lagumdžija, Komšić i Lazović aktiviraju ranije kreirani SPD. Zbog toga su izbačeni iz SDP-a i dobijamo novu stranku ljevice. Pored SPD-a na ljevici već imamo postojeće stranke GS i DF. Ubrzo nakon toga zbog kršenja odluke o nekoaliranju iz SDP-a su izbačeni Bijedić i dva zastupnika u TK. Nastaje stranka Socijaldemokrati (SD). 

Uprkos činjenici da je Komšić optužio Bijedića da je kriminalac, a Bijedić uzvratio da Komšić radi za SDA, ratne sjekire su prvo zakopane ulaskom Bijedića u klub DF-a u parlamentu, da bi grob bio betoniran najavom o koaliranju DF-a, SD, GS i SPD-a na lokalnim izborima. Tužba između Bijedića i Komšića završila je vansudskom nagodbom. Nekadašnji rat na relaciji Komšić-Lagumdžija prividno je utišan. Nekadašnji rat na relaciji Suljagić-Lagumdžija je također utišan. Nekadašnji rat na relaciji Suljagić-Komšić nakon Suljagićevog i Bajrovićevog napuštanja DF-a je također utišan. 
Neprestani anomoziteti i činjenica da novi partneri skoro u svakoj kombinaciji ovih stranaka su međusobno vodili žestoke okršaje vraća pitanje o smislu ujedinjavanja mačke i miša u političku afilijaciju koja bi, kao ljevica posebno, morala zastupati principe.

Dodamo li tome i posljednje varnice, sada već kao partneri, u kojima Lagumdžija proziva Zlatana Begića i Mahira Mešalića iz DF-a miševima mekinjašima koji raznose narodno žito, dobijamo kulminaciju besmisla o ujedinjenju i očit politički tal. Begić i Mešalić su uputili kritiku da ne žele ponovo pod skute Zlatka Lagumdžije. Pitanje je kako će ubijediti glasače da je njihovo koaliranje ljevičarsko i da donosi dobrobit građanima. Ujedinjenje ljevice po sebi nije nikakav napredak. Naime, ujedinjenja podrazumijevaju zajedničko nastupanja pod istim idejama i principima, jačanje kapaciteta da će jedna ideja pobijediti drugu (etnonacionalnu u slučaju BiH).

Čak i površan pregled programa navedenih stranaka pokazuje nedostatak takvih ideja. DF je napustio bilo kakvu ekonomsku ljevičarsku poziciju, bez čega je ljevica nemoguća. Pozicija ljevice nužno je, čak nužnije, vezana za ekonomsku politiku nego za borbu protiv nacionalizma. Prema principima ljevice, ekonomsko oslobođenje dovest će do ukidanja i nacionalnih tenzija, promjene kursa politike i uvezivanje po klasnoj, radničkoj osnovi. Umjesto toga, DF preferira patriotski populistički pristup masi. 

SPD je, kako ime navodi, nastao po uzoru na evropske socijaldemokratske partije i tu vidimo potpis Zlatka Lagumdžije koji i dalje insistira na politici davno propalog Tonija Blera. Interesantno je da politički učitelj trećeputaške doktrine u engleskim Laburistima  Alaister Campbell izbačen iz vlastite stranke, gdje je ta doktrina doživjela potpuni poraz. Zapravo, posljednji sunovrat SPD u Njemačkoj pokazao je da ni najjače ekonomije i države neće takvu politiku kompromisa bogatih i siromašnih, gdje se na kraju ništa zapravo ne mijenja.

GS, stranka koja u svom programu ima za cilj privatizaciju ni po čemu nije ljevičarska, pa je zanimljivo da do današnjeg dana njeno spominjanje uz ljevicu ima veze samo sa činjenicom da su osnivači nekad bili dio SDP-a. Noviji nalaz političkog djelovanja GS-a ukazuje na klasično desničarsko djelovanje stvaranja straha i tenzija i neoliberalnih ekonomskih politika zbog čega su završili ispod izbornog praga.

SD nema program, nema orijentaciju i kao tek nastala stranka i uzimajući u obzir da su nastali zbog želje da koaliraju sa nacionalnom SDA pitanje je koliko mogu konkurisati za glasove ljevičara. 
Želja svih ovih stranaka da koaliraju sa SDP-om izvire iz infrastrukturne računice. Samo preko već izgrađene infrastrukture SDP-a mogu biti u poziciji da dopru do dijelova zemlje gdje inače ne bi mogli nikako doći. SDP u tome bira svoj interes i prepušta strankama nastalim iz vlastitog krila da sami pokušaju uspjeti ili vremenom padnu poput GS-a ispod izbornog praga. SDP neće voditi nikakvo ujedinjenje ljevice, jer niti žele dati svoju infrastrukturu na raspolaganje strankama koje su nastale da ih oslabe niti žele dijeliti izborni kolač sa strankama koje nisu spremne dati SDP-u prednost zbog veličine stranke nego traže delegatski sistem izjednačavanja GS-a i SDP-a. 

Začuđuje nedostatak hrabrosti čelnika SDP-a da jasno i nedvosmisleno ukažu da je ujedinjenje ljevice priča bez osnova. Uzimajući u obzir sve razlike, bile one u masivnosti stranaka, preko individualnih neslaganja čelnika, pa do činjenice da im se principi ne poklapaju, nameće se logičan zaključak. Ujedinjenje ljevice bez jasnog sadržajnog opredjeljenja nema nikakvu budućnost, a sa ovim akterima možda je to i dobro.