Ubice u nama

Ljudi koji svijet, zemlju... ne žele ostaviti boljim nego što su je zatekli ne bi trebalo da postoje. Ili, ako već postoje trebalo bi da su pod nekim strogim nadzorom, stručnom paskom ili kontrolom, da
se igraju olovnim vojnicima ili lego-kockicama za predškolski uzrast, bez lomljivih i odvojivih dijelova (da neki ne progutaju)... Nipošto ne bi trebalo da se za nešto pitaju niti da o čemu odlučuju...

Nažalost, ovdje ne samo da nisu pod nadzorom ni stručnom paskom nego se presudno pitaju i bez ikakve kontrole odlučuju. I to ne samo o tome šta bi voljeli za ručak – pa, ako nisu previše zahtjevni i izbirljivi da im se i udovolji – nego donose odluke koje uvjetuju sudbine, zdravlje, živote i smrti desetina i stotina hiljada ljudi rođenih kad su oni počeli da se pitaju i da odlučuju.
Djeca rođena 1990. godine – kad je sve ovo počelo – imaju 31 godinu.

Ako ne žive u Bosni i Hercegovini vjerovatno imaju posao, porodicu, svoju djecu(!)... bezveznu prošlost, ali sigurnu sadašnjost i izvjesnu budućnost... Znaju da su Srbi najvažniji, Bošnjaci najbrojniji a Hrvat najugroženiji narodi na svijetu, ali znaju da osim njih na planeti živi još nekoliko naroda... i puno više ljudi kojima nisu bitne stvari na koje ni na koji način nisu mogli niti ikako mogu utjecati i koji žive svoje živote mirno i spokojno ne hajući što njihovi narodi nisu najvažniji, a ni što oni ne mogu učestvovati u stvarima na koje nikako ne mogu utjecati. Oni nemaju idole ni uzore, uglavnom nikome ne zavide i ni od koga ne zavise jer žive životima kakve su sami odabrali i kakve su kreirali: tamo kod njih život ima sadržaj, djeca imaju sadašnjost usprkos prošlosti, a imaju i vrlo izvjesnu budućnost i izbori nešto znače... makar toliko da kad ubace listić znaju da će sigurno biti ubrojan u onu skupinu za koju vjeruju da su neki koji zemlju žele ostaviti boljom i ljepšom nego što su je zatekli.

A budala ima svugdje i od budala je teško pobjeći ali se makar ne reklamiraju po svim televizijskim kanalima. Tridesetjednogodišnjaci koji (još uvijek) žive u Bosni i Hercegovini u najvećem broju slučajeva žive sa roditeljima i od roditelja: u njihovim stanovima i od njihovih plata ili penzija. Znaju samo za prošlost, rat, ubijanja, obilježavanja godišnjica ovog ili onog masakra, iskopavanja masovnih grobnica i prekopavanja historije... život im se sveo na skraćenice: SDA, SDS, SNSD, SBB, DF, SDP, LSD i mnoštvo obesmišljenih večikih riječi koje stoje iza ovih slova... znaju za smjene vlada, spašavanja države u zadnji čas, krizu na ovom ili onom nivou i krize na istim tim razinama... znaju za jedan, drugi ili treći entitet i cijeli svoj život, kad god upale televizor, gledaju potpuno ista lica. Nešto su k'o fol studirali, nešto završili i sad ne znaju šta će s tim... Čuli su za korupciju: to je nešto čime se bave političari, a političari su oni iz skraćenica koje ugledaju u koje god doba dana i noći da upale televizore i koji god kanal...

History channel ne gledaju ni pod razno, imaju ga isuviše uživo, a u zadnje vrijeme gade im se i National Geographic i Discovery... sve im izgleda poznato i isto, previše liči na stvarnost koju žive.
Moji vršnjaci, oni koji se nisu snašli, slušaju muziku iz osamdesetih, sjećaju se Top liste nadrealista, čude se novim i uzdišu za starim dobrim vremenima, prepičavaju bajate viceve kako je ovo „trebalo napustiti čim je Josipa noga zabolila“, oni hrabriji uče njemački skupa sa svojom djecom, ne da bi ga naučili nego da im djeci ne bi dosadilo... Ako nemaju posao ne nadaju se da će ga ikada naći, a ako imaju, u zadnje vrijeme se pomalo boje ujutro kad krenu prema svome radnom mjestu.

Oni malo manje hrabri pokušavaju odvratiti svoju djecu da ne idu u šiša-bar, kladionicu ili na masovna predavanja po sportskim centrima... i spremaju se pomalo dizati ruke od svega; od izbora su davno digli ruke jer su vidjeli da za koga god glasaju pobjeđuju uvijek iste skraćenice, a ako i pobijede neke druge koje su se činile ne boljim nego drugačijim brzinom tajnog javnog tendera počnu ličiti na one prve... ako su nekada i imali želju zemlju ostaviti boljom i ljepšom nego što su je zatekli, više nemaju. U svakoj zemlji ima političara i onih koje politika ne zanima; brojne su to i šarolike skupine i normalno je da među njima ima svakakvih ljudi, i korumpiranih, i lažova, i lopova, i krivotvoritelja, potkovanih, i neosedlanih, i onih koji se lažno predstavljaju, vjerovatno i neradnika nezadovoljnih položajem i primanjima kao i onih drugih, i onih koji vjeruju pa se boje, i onih koji tvrde da im je Bog unaprijed oprostio ili ih čak, time zadužio... Dakle, nešto od izgovorenoga i učinjenoga između njih i Boga... Nešto od toga naprimjer, da je zemlja samo poljoprivredna, građevinska ili urbanizirana, da vrijedi samo onoliko za koliko se može unovčiti... a ako se može kupiti pa preprodati općini... vrijedi i desetak puta više... Možemo im oprostiti što su govorili i što su činili... ali osjećaj koji su u nama probudili...

To što su učinili da se osjećamo kao da nas je Bog stvorio samo za bijedu, jad, strah i rat, da se laž, krađa, frustracija i mržnja isplate, što su u svima nama izazvali strepnju kako će danas biti
raspoloženi oni, a kako im žene i kojim će postavljenim i imenovanim idiotom danas uvrijediti našu inteligenciju... to što su u svima nama ubili nadu da sutra ima smisla i ljude u nama pretvorili u bića koja ne mare, koje nije briga, kojima je svejedno hoće li svijet koji smo posudili od naše djece ostaviti boljim ili gorim mjestom nego što smo ga zatekli, to što ste od svih nas napravili potencijalne ubice ili žrtve... to će ih kao prokletstvo usta koja samo zemlja može napuniti proganjati na oba svijeta.