Josipović: Dačić zaboravlja da je Holokaust bio i u Srbiji kao i u Hrvatskoj

ZAGREB, (Patria) - Bivši predsednik Republike Hrvatske Ivo Josipović u autorskom tekstu za Glas Amerike piše o posljednjem krugu zatezanja odnosa između Beograda i Zagreba, o vremenu kada su države vodili on i Boris Tadić, o govoru mržnje, žrtvama Jasenovca i Holokausta, ustašofiliji u Hrvatskoj i veličanju četnika u Srbiji, kao i o najavljenom sastanku na vrhu između dvije države i o svojim očekivanjima od tog sastanka.

- Dobro je da je predsjednica Grabar-Kitarović pozvala predsjednika Vučića u Hrvatsku, dobro je da je on prihvatio poziv. Možda je taj susret prilika da Hrvatska i Srbija konačno završe "rat drugim sredstvima" koji se vodi već dulje vrijeme među državama.

Uspon i snažno poboljšanje odnosa, ali ne i rješavanje svih i brojnih otvorenih pitanja, karakterizirali su vrijeme mandata predsjednika Tadića i mene. Naša je saradnja bila podvrgnuta kritikama nacionalista i desničara u obje države. Konačno, desne, nacionalističke stranke uzele su sve poluge vlasti u obje države i rezultat nije izostao: odnosi Hrvatske i Srbije, obilježeni stalnim verbalnim sukobima, medijskim podbadanjima i ozbiljnim političkim sporovima vraćeni su lijep broj godina unatrag.

Huk nacionalističke mržnje koji se čuje sa stadiona, poplava Facebook mržnje, neodmjerene i uvredljive izjave političara s obje strane kao da su uspostavile svojevrsni perpetuum mobile – međudržavnu politiku neprijateljstva u funkciji domaćih politika koje se radikaliziraju i traže sve oštrije riječi na međunarodnoj razini. A taj rat drugim sredstvima, besmislen je. Šteti i jednoj i drugoj državi, šteti narodima, šteti pojedincima. Grabar- Kitarović i Vučić imaju priliku da tu zlu spiralu prekinu i vrate naše odnose u mirnije vode - ističe Josipović.

Bivši hrvatski predsjednik dotakao se i nedavnog govora Ivice Dačića u UN-u.

- Polemika koju su Dačić u govoru u UN-u i hrvatsko Ministarstvo vanjskih i evropskih poslova vodili povodom sjećanja na Holokaust, nastavak je „rata drugim sredstvima“ Srbije i Hrvatske, upravo ono što bi predsjednici trebali prekinuti. I sam sam kritizirao hrvatsku predsjednicu i premijera što Holokaust nisu obilježili sjećanjem na žrtve Jasenovca i drugih ustaških stratišta. Stalno ih kritiziram jer doprinose historijskom revizionizmu i relativizaciji ustaštva.

Ustašofilija u Hrvatskoj zaista zabrinjava.

U pravu je Dačić kada kaže da je Jasenovac bio jedno od najstrašnijih stratišta II svjetskog rata. U pravu je kad vidi ustašofilske snage u Hrvatskoj. Ali, način i motivi Dačića u kritici Hrvatske u UN-u nisu bili ni časni, ni korektni.

Ne samo što je intonacija govora bila uvelike u funkciji dnevnopolitičkih prepucavanja Zagreba i Beograda. Ne samo ni zbog nemalog broja netačnosti koje je izrekao i koje ne mogu biti slučajne. Između ostalog, spominjao je stotine hiljada žrtava Jasenovca, partizanski pokret u kojemu su, po njemu, praktično jedini bili Srbi, a kao svjedoka hrvatskih zločina protiv Židova, Srba i ostalih zazvao je Ivana Gorana Kovačića, ne spominjući da je zaklan od četničke ruke. I on, i mnogi, mnogi drugi, i Hrvati i Srbi.

Bio je to suptilni huškački govor, vješt, koji u temeljima ima strašnu istinu o Jasenovcu, a opet, tako pogrešan i nečastan - smatra Josipović. 

Josipović dodaje kako Dačiću ne zamjera kritiku hrvatskog revizionizma, već odsustvo kritike srbijanskog revizionizma.

- Glavni razlog zašto negativno ocjenjujem Dačićev govor nije kritika hrvatskog revizionizma, on ga svakako zaslužuje, nego odsustvo kritike srpskog. Dan kada se sjećamo Holokausta treba biti prije svega prilika i pogled u vlastito dvorište i vlastite grijehe. Dačić zaboravlja da je i u Srbiji bilo Holokausta, da je od oko 17.500 židova u Srbiji pod marionetskom vlašću Nedićeva Srbija pobila njih oko 15.000. Zaboravlja da su židovi i u Srbiji nosili žute trake i da je već 1942. konstatirano da je Srbija Judenfrei zemlja.

Uz tačnu konstataciju da je NDH bila zločinačka i kolaboracionistička tvorevina, mogao se sjetiti i srpskog kolaboracionizma i zločina. Ali, mogao se sjetiti i ništa manje strašnih četničkih zločina. A i toga da su ustaše i četnici zajedno ratovali na strani nacista protiv partizanskog pokreta otpora koji je vodio Josipo Broz Tito, koji je, zaista nije najvažnije, bio Hrvat.

Da, mogao se sjetiti i toga da je narodnooslobodilački pokret bio najjači u Hrvatskoj, sigurno i zato jer su rame uz rame u njemu učestvovali Hrvati i Srbi, ali i mnogi drugi. Govoreći o revizionizmu, kako se nije sjetio koji su sve ratni zločinci, od samog Draže Mihajlovića pa do Kalabića i drugih glavešina raznih pokreta koji su služili fašistima sudski rehabilitirani u današnjoj Srbiji. I koje sve stranke, pa i one u samoj vlasti Srbije s ponosom baštine četničku tradiciju i tradiciju nekih drugih kolaboracionističkih pokreta. I da je s nekima od tih stranaka on i njegova SPS u koaliciji - navodi Josipović. 

Bivši predsjednik Hrvatske dodaje kako Srbija i Hrvatska nisu iskreno obilježile sjećanje na žrtve Holokausta.

- Da su Hrvatska i Srbija željele iskreno obilježiti Holokaust, prije svega bi osudile zločine svojih kolaboracionista. Poklonili bi se žrtvama bez selektivnosti i licitiranja brojkama. Da, i bez vrdanja rekli da su najveće žrtve Jasenovca bili, prije sviju, Srbi, Romi, Židovi, ali i Hrvati-antifašisti. Jasno bi rekli da je historija dvije zemlje opterećena služenjem dijela svog naroda nacistima i da su te sluge zla počinile strašne zločine. Promijenili bi nazive brojnih ulica u Hrvatskoj i Srbiji danih u čast ustašama i četnicima i uklonili sve spomenike i sva obilježja kojima se slave ustaše i četnici.

A izložbu o Jasenovcu mogli su postaviti zajedno, onako kako inače sarađuju hrvatski Memorijalni muzej Spomen područja Jasenovac i Muzej žrtava genocida u Beogradu, čiji su podaci o broju ubijenih u Jasenovcu gotovo jednaki. I zajedno su mogli konstatirali da su čast oba naroda odbranili partizani te da je antifašizam zajednička tekovina koju će obje države s ponosom čuvati - navodi Ivo Josipović. 

Josipović ne očekuje mnogo od predstojećeg sastanka Aleksandra Vučića i Kolinde Grabar-Kitarović.

- Sigurno je, na sastanku neće biti suglasja o historijskim temama, posebno ne o vremenu 1991-1995. Ali, predsjednici bi morali naći načina da se otvorena pitanja deideologiziraju i da se, jer je to interes obje strane, konačno nastave rješavati. Prije svega, države sve trebaju učiniti da se utvrdi sudbina nestalih. Suprotno mitovima s jedne i druge strane Dunava koji nestale vide samo u svom narodu, u Hrvatskoj je danas na listi nestalih gotovo podjednako Hrvata i Srba.

Svakako, trebalo bi riješiti i otvorena pitanja zaštite manjinskih zajednica, povratak izbjeglica koje se žele vratiti te uređenje statusnih i ekonomskih pitanja (staž, mirovine, imovina,…). Teško mi je povjerovati da će biti moguće pitanje granice na Dunavu riješiti dogovorom, pa bi odmah trebalo dogovoriti rješavanje tog pitanja pred Međunarodnim sudom pravde.

Povrat kulturnog blaga otetog iz Hrvatske, gospodarska i kulturna saradnja tek su neka od ostalih pitanja koje se mogu i moraju otvoriti. Ali, za razliku od Srbije u kojoj predsjednik države time što je i predsjednik vladajuće stranke može biti jamac mogućeg dogovora na predsjedničkoj razini, u Hrvatskoj to nije slučaj.

Hrvatska predsjednica bez dogovora s Vladom i njene kooperativnosti neće moći garantovati da će lijepe riječi koje se očekuju biti pretočene u praksu. Zato se nadam da teze u hrvatskim novinama kako oko dolaska predsjednika Vučića ne postoji koordinacija predsjednice i Vlade nisu tačne.

Kako bilo, sama činjenica da Vučić dolazi u Zagreb pozitivna je i treba je pozdraviti. Kao što treba podržati i predsjednicu Grabar- Kitarović da ne podlegne, kako joj se to često događalo, desničarskim protivnicima bilo kakve saradnje sa Srbijom. 

Na kraju teksta Josipović se direktno obratio Ivici Dačiću.

- Gospodine Dačiću, molim Vas, pošaljite premijeru Plenkoviću onaj popis kojim "prijetite" od 20-tak hiljada djece koje su pobile ustaše.

Ako popis koji imamo u Hrvatskoj ne sadrži makar i jedno ime s Vaše liste, slanjem popisa dat ćete važan doprinos utvrđivanju istine i poštivanju žrtava.

Uostalom, ni nemate pravo u svojoj ladici čuvati takve popise. Nisu žrtve Vaša prćija.

Njihova su imena dio historije mog i Vašeg naroda i dio memorije porodica ubijenih. I pretpostavka su da ispunimo svoju obavezu čuvanja sjećanja na djecu čiji je život ugasila zločinačka ustaška ruka - zaključio je Ivo Josipović.