Prof. dr. Asim Mujkić: Probosanski identitet je teško ugrožen

Asim Mujkić je ugledni bh. sociolog i filozof. Filozofski fakultet u Sarajevu, Odsjek Filozofija i sociologija završio je 1991. godine, nakon čega je upisao postdiplomski studij na istom fakultetu. Magistrirao je 1998. godine na temu Neopragmatizam Richarda Rortyja. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, 2002. godine odbranio je doktorsku disertaciju Antiesencijalistički karakter filozofije pragmatizma. Profesor je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. 

Patria: Kako tumačiti nedavno glasanje SNSD-a i HDZ-a da Srbi ne budu konstitutivni u kantonima sa hrvatskom većinom? Šta je tu pragmatično?

Mujkić: Glasanje srpske političke elite da Srbi ne budu konstitutivni u hrvatskim kantonima, kao uostalom ne tako davno glasanje hrvatskog ustavnog suca protiv konstitutivnosti Hrvata u RS, odnosno na području cijele BiH, govori nam o tome da se u etnopolitici koja se predstavlja kao politika zaštite vitalnih nacionalnih interesa najmanje radi o zaštiti vitalnih nacionalnih interesa kao što je  konstitutivnost svog naroda na području cijele BiH. Tu se radi o političkom naciotvornom projektu stvaranja mini nacionalnih država, s jasno omeđenim teritorijem u kojem će živjeti jedan narod na teritoriju BiH koja se u nacionalističkim fantazijama Zagreba i Beograda od 1930-tih do danas smatra ničijom, praznim prostorom kojeg treba isparcelisati i ograditi, ukratko, nacionalizirati. 

Državotvorni projekt podrazumijeva uspostavu i održanje jasne etničke većine na određenom zamišljenom prostoru, ponajprije oružanom silom a potom raznim diskriminatornim postupcima, uz što je moguće niži procenat drugih, manjina. Zbog toga se odluka o konstitutivnosti svih naroda na cijelom teritoriju BiH doživljava kao vrhunska nepravda jer potkopava sva ona zalaganja i investicije u nacionalno teritorijalno zaokruženje unutar BiH. Pa cijeli rat se vodio da bosanskohercegovački narodi ne bi bili konstitutivni na cijelom prostoru BiH nego na zauzetim prostorima koji će biti nukleusi budućih jednonacionalnih državica.

Patria: Nakon izricanja presuda u Tribunalu u Hagu, činilo se da možemo odahnuti i krenuti u procese pomirenja na Zapadnom Balkanu. Odmah nakon što su presude donesene, one su negirane sa svih strana. Danas, ni dva mjeseca kasnije, niko te presude i ne spominje. Kakav je krajnji cilj Tribunala u Hagu?  

Mujkić: Ako bih rad Haškog tribunala mogao izraziti u jednoj slici bila bi to ona iz ratnog Sarajeva kad francuski „unproforac“ uništava dokaz da je snajperski metak došao sa srpskih položaja na Grbavici. Šta hoću time da kažem? Nažalost, primarni cilj Haškog tribunala nije bio osuda nacionalističke ideologije koja stoji iza ratnih dejstava u BiH, pa je ta ideologija poslije rata samo promijenila svoje glasnogovornike i operativce i nastavila djelovati do današnjeg dana u BiH. Samo unutar takvog pristupa koji ostaje slijep za ideološko-političku dimenziju konačnog rješenja prvenstveno srpsko-hrvatskog pitanja kao primarnog pokretača najužasnijih događaja u ovom dijelu svijeta, moguće je da imamo 'općinski' genocid koji se 'odnekud', 'iz vedra neba' desio i da Srbija i Hrvatska ostanu manje-više pošteđene ogromne odgovornosti koju su imale u udruženim zločinačkim pothvatima, odnosno, u masakriranju i komadanju svog susjeda.

To je ta, rekao bih, ideologija 'containmenta', odnosno zadržavanja i gledanja događaja i svega što se zbiva samo unutar granica jedne države, bez slijeđenja logike stvari koja bi nas nužno odvela preko granica do jednog regionalnog konteksta. Namjesto da u svojim procesuiranjima krene odozgo prema dole, Haški tribunal je krenuo odozdo prema gore, od anonimusa kao što je Tadić da bi kroz mukotrpan rad konačno došao do Miloševića, Karadžića, Mladića, 'hrvatske šestorke' itd., zbog čega je sve trajalo toliko dugo i koštalo užasno mnogo. Pa i tako, okolnim putem, došlo se do frapantnih saznanja i utvrđene su nepobitne činjenice i osuđeni su notorni ubice i zlikovci, što je od historijskog značaja i zbog čega Hagu dajem pozitivnu ocjenu.

Patria: Duže vrijeme neki mediji u Srbiji otvoreno prizivaju rat, a slični glasovi se mogu čuti  i od nekih hrvatskih medija. Čemu služi medijsko ratno huškanje naših komšija - susjeda? Da li ciljanom izazivanju straha kod komšija?Ili se strahom želi opravdati enormna kupovina naoružanja. Ili..?        

Mujkić: S jedne strane ozbiljno su se primakle europske integracije. One dezintegrativne nacionalističke snage hvata nervoza. Oni u Europu žele ući sa što boljim pozicijama, što većom suverenošću i autonomnošću, sa što jačom pozicijom unutar BiH, kako ne bi bili pometeni ili se, ne daj Bože, našli iza rešetaka. Dodatni poticaj  za takvo djelovanje vide u plimi političkog desničarenja koja zahvata cijeli kontinent i koji je izuzetno konzervativan sa elementima antisemitizma i islamofobije pa je stoga važno Bošnjake u što je moguće u većoj mjeri projicirati kao neki bliskoistočni strani element u skladu s vodećim orijentalističkim predožbama, svesti ih na projiciranu muslimansku dimenziju njihove drugosti. Bošnjačkim nacionalistima također odgovara taj viktimizirajući kontekst, koji se razvija, koji je idealan za unutrašnje homogeniziranje i tlapnje o potrebi za nacionalnim jedinstvom, jer nacionalizam u ovom regionu djeluje po principu spojenih posuda.

Onda svemu tome dodamo destruktivnu ulogu Rusije, kojoj je prioritet potkopavanje europskog projekta kroz podršku ultradesničarskim pokretima, pa blaženu nezainteresiranost SAD i tipičnu europsku neodlučnost koja proističe iz njezine ideološke ograničenosti na neoliberalistički minimalizam koji se svodi na sigurnost i povoljni ambijent za strane ulagače. Sve u svemu to je više nego dobra prilika da se ona ideologija koja nije osuđena dodatno mobilizira i u najvećoj mogućoj mjeri ostvari unutrašnje podržavljenje etničkih cjelina u BiH. Što se tiče naoružanja, mislim da je Dejtonskim sporazumom preciziran obim naoružanja koji zemlje u regionu mogu imati. Da li je to prekršeno ili nije, ne znam, ali time valjda treba da se bavi neko u Sarajevu.

Patria:  Posljednje što se čulo od Evropske unije je da nije određena godina prijema balkanskih država, da će Evropa poticati prijem i, čak, jednom godišnje držati sastanke sa liderima regiona. To izgleda optimistično, a i države mogu raditi na svom prosperitetu.   

Mujkić: Mišljenja sam da je europski pristup ovom dijelu svijeta od početka bio pogrešan fokusirajući se na pojedinačne države. To je ta logika 'containtmenta'. Države bivšeg srpsko-hrvatskog govornog područja koje su bile akteri i poprišta užasnih nacionalističkih iživljavanja s početka devedesetih, koje nije poznavalo granice, morale su imati drugačiji, kolektivni tretman ako ni zbog čega drugog onda barem zbog Vukovara i Srebrenice koji nisu bili neki unutardržavni incidenti već su involvirali značajnu prekodržavnu infrastrukturu. Separatni prijem, recimo Hrvatske u EU, samo je dao krila njenim nacionalističkim snagama da sada s europskim legitimitetom i s povlaštene pozicije osnaže svoj kolonijalni stav prema ostalima, osobito prema BiH i da se na taj način, sada legitimno kao Europejci izravno upliću i vrše pritiske u BiH. Ne smijem ni zamisliti šta će biti sutra, kada i Srbija postane članica, a BiH ostane izolirano ostrvce.

Na Bosnu će se sručiti sve srpske frustracije vezane za gubitak Kosova i intenzitet tog negativnog transfera će se pojačavati kako Kosovo postaje sve udaljenije od Srbije. Već imamo najavu Deklaracije o kulturnom i edukativnom prisajedinjenju RS i Srbije. Prijem u Europsku uniju, odsustvo odlučnosti da se kažnjavaju promotori nacionalističkih ideologija, koje za sobom imaju evidentne rezultate u destabilizaciji i destrukciji, samo legitimira takve snage i ohrabruje da budu još radikalniji u svom nastupu. Što se tiče prosperiteta, moramo znati da su vladajuće političke klase u ovim državama uglavnom parazitske. Nema tu stvaralaštva,  proizvodnje, već samo razlaganja, rasparčavanja i financijski unosnog cirkuliranja, preprodaje nečeg što je neko davno prije njih proizveo. Pa oni problem nezaposlenosti rješavaju tako što se rješavaju svog radno sposobnog stanovništva koje odlazi na Zapad. Time smo ušli u posljednju fazu etničkog čišćenja, čišćenja vlastitih naroda. To je krajnji domet ove višedecenijske nacionalističke avanture u kojoj se nalazimo.

Patria:  Kako je moguć ovaj balkanski paradoks: Bukte nacionalizmi, patriotizmi i brojni kolektivizmi, a  nikada nije bilo više korupcije, kriminala, sistemske pljačke države i državnog novca. Lopovluk je redovno branjen bajagi nacionalnim interesima. Da li je u tim okolnostima uopšte moguć obračun sa korupcijom?   

Mujkić: Tu nema ničega protivrječnog. Korupcija je konstitutivni element vlasti u postjugoslavenskim republikama. Tzv. Baršunasta revolucija od Makedonije do Estonije kojom je srušen komunizam odvijala se na dva kolosijeka, kolosijeku nacionalizma, odnosno ponovnog preuzimanja svoje nacionalne države, i kolosijeku kapitalističke transformacije koja je za nacionalnu državu trebala osigurati vladajuću klasu koja je preuzimala svoje nacionalne države. Pobunjeni građani koji su isprva tražili socijalizam s ljudskim licem, a potom kapitalizam s ljudskim licem, ustvari, zbacili su neljudski socijalistički da bi završili u neljudskom kapitalističkom režimu, kojeg oličavaju kompradorske buržoazije, odnosno prevratnička klasa ljudi koju je iznio vihor revolucije, koja se time našla u prilici da zagospodari aparaturom moći koja im je omogućila pristup javnim resursima i njihovom raspolaganju po svojoj volji i potrebama.

Korupcija ide uz rehabilitaciju ili stvaranje države nacije, a nacionalni interes je ustvari, kada ga analiziramo, interes vladajuće grupe. Proizvod nacionalističkih baršunastih revolucija bio je žestoko klasno raslojavanje koje je prisutno u svim istočnoeuropskim zemljama, a pogotovo u našem regionu, na klasu posjednika političke, kulturne i ekonomske moći, koja dijeli identične interese bez obzira na etnički predznak, i klasu kojoj je uredbama ratnih vlada najprije oduzeto vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, dok su oni ginuli držeći linije, a kad su se vratili s linija, na ulaznim kapijama njihovih pogona koji su u međuvremenu privatizirani i rasparčani, zatekli su obavijest da više nisu potrebni, da su na čekanju. Namjesto ekonomske jednakosti koja se nekada ticala svog doslovnog udjela u vlasništvu ponuđena im je politička jednakost, naime da su od sada svi jednaki u svom srpstvu, bošnjaštvu i hrvatstvu. Po toj političkoj jednakosti najbogatiji i najmoćniji pripadnik njegovog naroda, jednak je njemu najsiromašnijem, a vlasništvo, sada očišćeno od komunističkih fantazija, je postalo isključivo privatna stvar i sav teret svoje nepovoljne materijalne egzistencijalne situacije prebačen je na pleća pojedincu koji se, kako reče jednom Bakir Izetbegović, u toj tranziciji 'nije snašao'. Taj će nesnalažljivi bijednik duhovnu utjehu za materijalne teškoće svog privatnog života naći kod svoga klera. I tako se zatvara krug nacionalističke hegemonije.

Stvaranje povoljnog ambijenta za kapitalističku inicijativu kod nas išlo je pod ruku s etničkim čišćenjem, pljačkom pogona, ratnim profiterstvom. Lopovluk, otimanje, korupcija, prevara idu prirodno u ovoj prvoj fazi kapitalističke akumulacije. Kada se jednog dana ustabili klasna vladavina, kada se hegemonijska klasa osjeti sigurna u svom položaju i otetom materijalnom posjedu u granicama svoje nacionalne države, ustabiliće se i vladavina zakona. Tada će nastupiti onaj famozni ponedjeljak s pravnom državom koji nam je obećan 1990. godine.

Patria: Traži se izmjena izbornog zakonodavstva. Zdrav razum i demokratija kažu da Ostali moraju imati sva prava kao tri druge nacije. Evropa govori i o sasvim drugačijim rješenjima. Oni bi ovdje napravili sistem kakav u svojoj državi ne bi nipošto dopustili. Može li Evropa u BiH srušiti vlastite principe slobode i demokratije? 

Mujkić: Kako sam rekao i na početku razgovora, glasati protiv konstitutivnosti svog naroda sasvim je u skladu s projektom etničke teritorijalizacije svoje grupe, a etnička teritorijalizacija grupe ne znači ništa više do onog što sam maločas pomenuo, naime osiguranje statusa i materijalnog posjeda vladajuće elite etnopolitičkih poduzetnika koja se naziva državotvornom, patriotskom, autentičnom narodnom. Izborni zakon treba po njihovom mišljenju da prati te trendove. Još je Marx o tome pisao kako je tajna vladavine nacionalističke hegemonije u tome da se partikularni interes vladajuće grupe uspješno prikazuje kao opći. Dakle, sasvim je konzistentno s većine Hrvata koja živi u Bosni konstitutivnost prenijeti na njegovu hercegovačku manjinu ili biti nezainteresiran za položaj Srba tamo gdje oni prema mišljenju srpskih lidera i ne treba da budu.

Što se tiče Europe u svemu tome, ona naravno ne može odustati od fundamentalnih vrijednosti na kojima počiva, ali postizanje tih vrijednosti u BiH moguće je na više načina. Kada bi se BiH transformirala u tri etnička entiteta s jasnom dominacijom jednog od tri naroda, kada bismo unutar BiH imali mini nacionalne države, vrlo lako je zamislivo uvođenje liberalno-demokratskih principa uz sve moguće garancije manjinskih prava. Mehanički zbir ove tri očišćene nacionalne mini državice kao liberalnih demokratija, kakve su uostalom i Hrvatska, i Slovačka i Poljska itd., dao bi mehaničku liberalno-demokratsku BiH kompatibilnu s vrijednosnim europskim okvirom i ovakav način razmišljanja možete prepoznati u inicijativama HDZ i SNSD-a.

Arhitektonika BiH sada izgleda ovako. Što više idemo od baze, od općinskog nivoa ka višim instancama vlasti sve je manje liberalno-demokratskih, europskih, a sve više etnopolitičkih elemenata. Kao neko ko je istinski zainteresiran i za kolektivna prava, moj pristup je obrnut. Što više idemo prema dole, prema lokalnoj zajednici sve više treba da bude zaštitnih mehanizama kolektivnih prava, dakle tamo gdje ljudi uistinu žive i gdje ih se zaštita njihovih prava najviše tiče, čiju bi primjenu nadzirao recimo državni Dom naroda. Da imamo takav pristup, odnosno da smo stvarno zainteresirani za položaj i prava svog naroda, nikada se ne bi desilo da glasamo protiv mjera koje predviđanju njegovu konstitutivnost i zastupljenost, a ovako takozvana zaštita vitalnih nacionalnih interesa u državnom vrhu prikazuje se kao jedna apstrakcija, bolje i jednostavnije reći - ubleha.  

Patria: Može li se obnoviti multietnička tolerancija i jedinstvo različitosti koje smo nekada imali u BiH?  

Mujkić: Rat protiv BiH je rat upravo bio protiv multetničke tolerancije i jedinstva različitosti. Cilj rata protiv BiH je bio da se prenese netrpeljivi, svemrzilački, isključivi, a Đipalo Junuz bi rekao natakareni nacionalistički virus na ljude u BiH. Sjetimo se vremena prije početka rata, nacionalistički osjećaji su u BiH sistematski proizvođeni. Predano se radilo na tome da se stvore uslovi u kojima će manifestacija nacionalizma biti jedini poželjni javni obrazac ponašanja. Želimo li danas znati ko je u tom nacionalističkom ratu pobijedio pogledajmo oko sebe.

Ako smo s ljudima oko nas uistinu postali takvim kakvim nas je želio napraviti agresor, onda je pobjeda na njihovoj strani. Nažalost, mnogo je ljudi u ovoj zemlji, pa čak i onih koji sebe smatraju bosanskim patriotama, koji misle da je jedini način da se bore protiv nacionalizma onih drugih, da i sami postanu zadrti nacionalisti. Time sebe osuđuju na svoj budući mali entitet, svoju mini državicu. Bosna nije nacionalna država nego svoj identitet izgrađuje u suptilnom međuodnosu svojih različitosti. Njen identitet je dinamičan i dijalektičan i, ako mogu to slikovito prikazati, rekao bih kako suština Bosne i Hercegovine nije niti u Bosni niti u Hercegovini već u onom „i“, onom između, onom koje spaja različito, onom dakle otvorenom prostoru. Prema mom sudu, prava politička zadaća je čuvanje tog „između“ i te otvorenosti. Svaka druga politika je protivbosanska pa makar se zvala sto puta probosanskom. Naravno taj identitet je danas teško ugrožen. Borba za spas ove zemlje je borba upravo za takav identitet, a bojno polje za spas tog identiteta nije tek državni okvir i njegove institucije u što nas uvjeravaju bošnjački etnonacionalni lideri kojima su puna usta države, već društvo.

Upitajmo se postoji li takvo što kao bosanskohercegovačko društvo? Bosne i Hercegovine će biti onoliko koliko ima bosanskohercegovačkog društva. Šta je od zagovornika bosanskohercegovačke državnosti do sada urađeno da se rehabilitira bosanskohercegovačko društvo, da se gradi povjerenje, da se uporno otvaraju vrata i prostor za razlike, da se multietničnost reafirmira i širi? Gdje je politika koja počiva na onome što nam je zajedničko, što dijelimo, što naglašava našu međuovisnost. Na tom planu je zakazala i naša takozvana ljevica kojoj bi to trebao biti prirodni ambijent borbe. Zar nam nije jasno da nakon tri decenije vladavine politike razlike s tom politikom nećemo nigdje stići osim do svog malog etničkog „svazilenda“. Ako ikome onda nama na Balkanu mora postati kristalno jasno: nacionalizam je kao njegov mlađi brat fašizam, suštinski zločinačka ideologija; nema dobrog nacionalizma. On pokazuje svoje ružno lice čak i u sređenim liberalnim demokratijama današnje Europe u odnosu prema imigrantima i manjinama.

U posljednjih stotinu godina otkako je kod nas počeo proces stvaranja nacionalnih država nacionalizam je izazvao dva svjetska rata, balkanske ratove s početka i kraja stoljeća, u njegovo ime ovdje su počinjeni najgrozniji i najmasovniji zločini. Budućnost i BiH i EU zavisi od uspješnog razračunavanja s njim. Sanjam o danu kada ćemo na njega gledati s odvratnošću i nevjericom kao što danas gledamo na spaljivanje vještica.