PITANJA BEZ ODGOVORA SVE DOKAZALA Escobar i Chollet ne odustaju od podrške Vučiću: Pitanje Kosova je prioritet za Washington

Piše: Armin Sijamić

Jučer je u američkom Senatu Komitet za vanjske poslove održao saslušanje specijalnog savjetnika State Departmenta Dereka Cholleta i specijalnog američkog izaslanika za Zapadni Balkan Gabriela Escobara o politici Washingtona prema dijelu Evrope u kome, izgleda, ne važe pravila kao na ostatku kontinenta. Ovom prilikom osvrnućemo se samo na dio koji govori o Bosni i Hercegovini, Kosovu i Srbiji.

Predsjedavajući odbora Robert Menendez, koji dolazi iz redova demokrata, na početku saslušanja upitao je Cholleta i Escobara da mu objasne koji je američki plan za region, budući da on može da vidi pritisak na zvaničnu Prištinu da se formira Zajednica srpskih opština (ZSO) za koju nema „nikakvog plana niti garancija“ da neće postati „još jedna Republika Srpska“, ali da ne vidi pritisak na zvanični Beograd. Dobro obavješteni senator postavio je pitanje koje se čini veoma jednostavnim, ali suštinski to je pitanje svih pitanja na pomenutom saslušanju. Naknadna pitanja i konstatacije koje su Menedez i ostali senatori iznijeli samo su pojačali utisak da Chollet i Escobar u politici prema Balkanu prave pogrešne procjene.

Menendez je pitao Cholleta da li su tačni navodi iz teksta The New York Timesa  da je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić povezan sa organizovanim kriminalom, a Chollet je odgovorio da je izvještavanje tog lista „kredibilno“, ne osporavajući navode. Prije toga je Menendez konstatovao da Vučić neće da prizna nezavisnost Kosova i da je to dio njegove politike da liderima Zapada govori jedno, a stanovnicima Srbije, preko kontrolisanih medija ugnjetavajući civilno društvo, sasvim drugo i da pri tome podrgrijava nacionalističke strasti kako to radi Vladimir Putin s kojim održava dobre odnose i da Rusiji ne uvodi sankcije kao ostale evropske države.

(Ne)jasni odgovori

Chollet je svoj odgovor počeo sa opaskom da je „budućnost Zapadnog Balkana prioritet za Bidenovu administraciju“ i da je za mnoge u administraciji to „lično“, ističući njihov raniji angažman u ovom dijelu svijeta, dodajući je tamošnji „mir u nacionalnom interesu“ SAD. Ponovio je da je Kosovo „suverena, nezavisna i demokratska država“ i jedan od najbliži partnera i prijatelja Washingtona. Poslije toga, nakon niza opštih i svakodnevnih formulacija koje čujemo u saopštenjima SAD, prešao je na Bosnu i Hercegovinu za koju je rekao da se suočava sa raznim izazovima, zapaljivom retorikom, korupcijom i demokratskim zaostajanjem što ugrožava Daytonski sporazum. Korupcija je, po Cholletu, jedan od važnijih uzroka nefunkcionalnosti zemlje. Istakao je da su SAD posvećene „teritorijalnom integritetu i suverenitetu Bosne i Hercegovine, euroatlantskim integracijama i punoj provedbi Daytonskog sporazuma.“ 

Ovakva formulacija da SAD podržavaju Kosovo kao „suverenu, nezavisnu i demokratsku državu“, a u Bosnu i Hercegovini „teritorijalni integritet i suverenitet“ naglašava svu važnost uvoda kojeg je senator Menendez napravio govoreći o paralelama između ZSO i RS. Naime, ta razlika u načinu podržavanja BiH i Kosova ogleda se u riječi „demokratska“ koja nije predviđena za ovu prvu, jer su više puta Chollet i Escobar istakli da neće biti nove RS na Kosovu. Kosovski Srbi, odnosno Vučić, bi sa pravom mogli pitati zašto ZSO ne bi bila RS kada je to dobro rješenje za Bosnu i Hecegovinu, posebno ako bi zajednicom upravljali ljudi koji nisu skloni korupciji. Ako entitetsko uređenje iz Daytona ne smeta euroatlantskim integracijama Bosne i Hercegovine, zašto bi ZSO smetala Kosovu na tom istom putu?

Escobar je istakao da je centralno pitanje za uspostavljanje stabilnosti na Balkanu rješenje pitanja Kosova. Govoreći o Bosni i Hercegovini, Escobar je rekao da je tamo podijeljeno društvo, potkopane su euroatlantske aspiracije i budućnost građana, etnonacionalni lideri sva tri naroda vode političke igre i ne rade za javno dobro.

„Mi se bavimo pitanjem jačanja uloge međunarodne zajednice da se održava mirovni sporazum“, rekao je Escobar dodajući da su korištenje bonske ovlasti i u oktobru i prilikom formiranja nove Vlade FBiH, kako bi
okončala „četverogodišnja blokada“ u njenom uspostavljanju, ne precizirajući ko je bio taj koji je blokirao. Potom se osvrnuo na Milorada Dodika i njegovu politiku, poručivši da će zajedno sa „evropskim partnerima“ raditi na odvraćanju od secesije koju on provodi. Ovdje ponovo dolazimo do važnosti uvoda koji je napravio Menendez, pitajući o nepostojanju pritiska na Beograd i o korelaciji između RS i ZSO, jer je izlaganje Escobara nužno otvorilo nekoliko pitanja u vezi s tim.

Ako je OHR morao nametnuti izborni zakon i novu vladu FBiH u interesu građana i države, kako je moguće da se prema onome koji potkopava Daytonski sporazum i zemlju vodi ka raspadu ne upotrijebe takvi isti alati, ili kako da nisu upotrijebljeni protiv onih koji su, prema priznanju Escobara, vršili četverogodišnju blokadu formiranja vlasti? Zašto nisu nametnuti zakoni koji garantuju svakom građaninu jednaka prava?

Odgovora na ova pitanja nije bilo, ali se može zaključiti da je pitanje Kosova najvažnije balkansko pitanje za Bidenovu administraciju i da ono, slično kao kada je bio dogovaran Daytonski sporazum, mora biti vanjskopolitički uspjeh postignut prije predsjedničkih izbora. 

(Ne)kredibilan partner

Opis Vučića koji je napravio Menendez, pozivajući se na tvrdnje NYT, u normalnim okolnostima bi bio alarm za američku administraciju. Ali za Cholleta i Escobara nije. Šta više, Chollet, nakon višegodišnjeg iskustva na Balkanu kaže da Vučića treba „testirati“, dodajući da korupcije ima i u drugim državama. Zbog optužbi za korupciju Milo Đukanović je pod pritiskom Zapada morao otići sa vlasti, a u Bosni i Hercegovini to je bilo jedno od objašnjena zašto izmijeniti izborni zakon za koji senator Menandez kaže da doprinosi jačanju etničkih tenzija, a ne njihovom smirivanju.

Dva američka izaslanika tvrde da se sve zemlje Balkana mogu pridružiti Evropskoj uniji. Međutim, istina je da u EU te države neće sve dok se pred njih postavljaju uslovi, što je Brisel mnogo puta rekao. Kako da Bosna i Hercegovina postane članica EU ako njen izborni zakon ne dozvoljava Jevrejima i Romima učešće na izborima za Predsjedništvo, ili u entitetima gdje su manjina pripadnici konstitutivnih naroda ne mogu u tu istu utrku?

Kako da država ispuni kriterijume za članstvo u EU ako joj prijeti secesija na polovini teritorije? Da li stanje u medijima u Srbiji, ili odnos prema opoziciji, kvalifikuje ovu zemlju za EU? Da li rad sudova u ove dvije zemlje zadovoljava standarde EU?

Odatle i Vučićeva inicijativa o Otvorenom Balkanu koja brine pojedine američke senatore, a koju Chollet i Escobar podržavaju. Ovaj „rezervni“ integracijski proces je samo još jedan od mehanizama podilaženja Vučiću kojeg Zapad želi odvojiti od Kine i Rusije, računajući da će u tom procesu Beograd popustiti na pitanju Kosova. O iluziji da će se u Srbiji u dogledno vrijeme pojaviti prozapadne snage koje će imati većinsku podršku naroda ne treba pretjerano gubiti vrijeme.

Međutim, ono što je važnije za Bosnu i Hercegovinu jeste činjenica da Vučić vjerovatno ne bi politički preživio prihvatanje nezavisnosti Kosova, što od njega traži SAD. To znači da bi Bosna i Hercegovina još jednom ostala po strani, čekajući neke nove vlasti u Beogradu i neke nove izaslanike iz SAD koji bi zemlju počeli oslobađati daytonskih okova. Zašto je Kosovo balkanski priorotet za Washington, a nije Bosna i Hercegovina u kojoj se najveća svjetska sila bori da održi postojeći mirovni sporazum (prema riječima Escobara), pitanje je za sve prošle, aktuelne i buduće vlasti u Sarajevu.