Neukost birokratije i servilnost akademske zajednice

Piše: Esad Duraković

Uvijek kada govorimo o negativnim pojavama u društvu, kao negativca markiramo onaj subjekt koji „kreira“ negativne pojave, trendove i td. Takav pristup – medijski i kritički općenito – neadekvatan je i kao takav je principijelno neučinkovit.

Naime, u stvaranju negativnih pojava uvijek postoje barem dva subjekta: subjekt koji kreira negativnu pojavu i onaj u odnosu na koga se kreira; prvi je, u većini slučajeva, zaista subjekt, a drugi je samo (trpeljivi) objekt. Relacija je jednosmjerna, a ne bi smjela biti takvom, jer bi ovaj drugi također morao biti subjekt u punom značenju te riječi: osviješten, aktivan, odlučan, pozitivno korektivan…

Tako je posvuda, pa i u politici, jer nikada za stanje u društvu ili u nekom njegovom segmentu nije odgovorna samo pozicija već, gotovo isto toliko, i opozicija koja djeluje nedovoljno korektivno.

Što se tiče akademske zajednice, ona je načelno u istoj poziciji, čak i više od toga. Umjesto da vodi društvo – kritički potpuno osviješteno i politički nepristrasno jer ona predstavlja Um, Mozak svoga društva – ta zajednica je u postratnom periodu, i kako vrijeme odmiče ona je to sve više, neshvatljivo i neprihvatljivo servilna, apatična, inertna… Često pomislim – neka mi se ne zamjeri – kako je, kao takva, dostojna prezira.

Dok se ta zajednica očigledno provincijalizira do nezamisliv razmjera, dok tone u kadrovsku sklerotičnost i samoživost, u oportunizam prema politici koja njoj nameće svoju neukost, umjesto da nju akademska zajednica prosvjećuje i vodi, ona – akademska zajednica – iznevjerava sāmō svoje biće i zato ne može ni očekivati da joj bude bolje… A sve zajedno – razbit će se oglavu cijelome društvu.

Univerzitet u Sarajevu, sa svojim ogromnim naučnim, nastavničkim i obrazovnim potencijalima, ostao je kao jedna od posljednjih uzdanica za opstanak i za razvoj našega društva.

Ova impozantna institucija koja broji više od 30 fakulteta, akademija, naučnoistraživačkih instituta, zaista predstavlja dragocjenu nadu svakom mislećem čovjeku, i predstavlja uporište tome društvu za progres. Institucije ovog značaja i moći u svakom društvu i u svakom vremenu predstavljaju osnovni izvor njegove snage budući da mu proizvodi kadrove u svim oblastima, naučnoistraživačke projekte i dr., što znači da je sa društvenim značajem univerziteta, posebno tako velikog kao što je UNSA, neuporediva bilo koja druga institucija.

Njegova važnost je utoliko veća što djeluje u društvu koje se u mnoštvu bitnih aspekata devastira i urušava, koje se dramatično fragmentira, pa bi adekvatno djelovanje UNSA moralo biti – po njegovoj prirodi – integrativno i suštinski progresivno.

Uz sve navedeno, značaj UNSA je i u tome, u našem kontekstu, što on još uvijek opstaje kako-tako kao svojevrsna „suma“ naučničkog i obrazovnog kvaliteta u vrijeme kada su posvuda u ovoj zemlji osnivane desetine i desetine fakulteta bez valjanih kriterija i standarda – kao istinski dramatična devastacija kvaliteta.

Dakle, ima mnogo razloga zbog kojih bi UNSA morao biti u samome centru pažnje svoga društva, i obrnuto: zapuštanje institucije takvog značaja izraz je nezrelosti toga društva za šta se plaća najviša cijena – opća devastacija vrijednosti i zaostalost.

U više navrata pisao sam i javno govorio o tome kako je već duže vrijeme osnovni problem UNSA onaj čije posljedice se trenutno ne vide, a to je veliko prikraćivanje u prijemu/izboru asistenata, odnosno u životno važnom kadrovskom podmlađivanju UNSA koji postaje prestar i koji bi se u relativno bliskoj budućnosti mogao naprosto urušiti zbog svoje kadrovske sklerotičnosti. I kada sam već pomislio da je u tom pogledu sve postalo beznadežno, stiže „spasonosna“ odluka vladajućih struktura Kantona Sarajevo da u jednom „paketu“ daruju svome Univerzitetu čak 150 asistentskih mjesta. Impresivan danajski dar!

(Preciznosti radi, 150 asistenata će finasirati Zavod za zapošljavanje KS, a ugovor su potpisali ministar obrazovanja Vlade KS, direktor Zavoda za zapošljavanje i rektor UNSA.)

Dakle, odluka Vlade KS da finansira 150 asistenata upravo je ovih dana u fazi realizacije. Nakon preduge prikraćenosti u izboru asistenata (na većini fakulteta, odnosno odsjeka), ova gesta Vlade čini se velikodušnom, vizionarskom, strateški mudrom, jer – zamislite: čak 150 asistenata u jednom paketu! Akademska zajednica i javnost općenito, a glasači prije svih jer oni su najvažniji (nije li ovo izborna je godina?!), ne mogu previdjeti tako golem blagodatni potez Vlade kojoj treba uzvratiti građanskim i glasačkim povjerenjem. No, osmotrimo pozadinu ove geste koja se nastoji predstaviti spektakularnom upravo zato da bi očarala buduće glasače. Riječ je o suštinski opsjenarskom potezu.

Tih 150 asistenata vladajuće strukture će finansirati samo godinu dana; nakon toga – neka se snalaze, a snaći se neće moći jer neće imati ko da ih finansira pa će morati, u ogromnoj većini, napustiti UNSA. Ako fakulteti zadrže primljene asistente, oni to mogu učini samo tako što će ih finansirati zakidajući ostale uposlenike, smanjujući im ionako destimulirajuće plaće da bi namaknuli plaće novoizabranim asistentima.

Poenta je u tome da Vlada izlazi iz toga bez finansijskih obaveza prema novoizabranim asistentima a postigla je SVOJ CILJ koji suštinski nema nikakve veze s naukom već se svodi na njihov POLITIČKI PROFIT. Time Birokratski Um pokazuje da uopće ne razumije prirodu, bit kadrova na Univerzitetu: asistent nije isto što i prodavač u nekom marketu (uz dužno poštovanje): asistent mora deceniju-dvije da se razvija, da stasava, da doktorira, i td. Finansirajući ga samo godinu dana, Vlada nije učinila ništa dobro; riječ je o obmani kojom se Univerzitet krajnje ozbiljno devastira.

Neshvatljivo je zašto UNSA, odnosno akademska javnost u cjelini, pristaje na tu očiglednu prijevaru. Bolje je finansirati 10 asistenata stalno nego 150 godinu dana. To nije samo nemar prema UNSA već je to čista i višestruka obmana. Godinama već, vlade KS odnose se prema UNSA – u najboljem slučaju – kao prema bilo kojem komunalnom preduzeću, čak i mnogo gore od toga, pokazujući svojevrstan prezir prema nauci, temeljno neznanje o njenoj vrijednosti, dok napredni svijet ulaže u nauku veoma mnogo, znajući da je ona osnova napretka.

Budući da kandidati za ovih 150 asistenata znaju da im se garantira mjesto samo godinu dana (apsurd je totalan: asistent na fakultetu na godinu dana!), prijavit će se uglavnom oni koji nemaju kud, koji nisu uspješni, nemaju kvalitet da bi valjano riješili svoje egzistencijalno pitanje (ima izuzetaka, naravno: ima i dobrih diplomaca koji samo nemaju odgovarajuće veze za zaposlenje), pa im je bolje – tako će rezonirati – da se negdje skrase makar i na godinu dana. Jer, ko će od onih izvrsnih – a samo takvi potrebni su UNSA – napustiti stalno zaposlenje i doći na mizernu asistentsku plaću samo na godinu dana?! Dakle, izvrsnost je ovim osujećena upravo tamo gdje bi morala biti favorizirana: na naučnim ustanovama najvišega ranga.

Totalno nepoznavanje karaktera visokoškolskog obrazovanja, odnosna izbora i usavršavanja njegovih kadrova, ogleda se i u tome – čak naročito u tome – što je ovim Ugovorom utvrđeno da pravo na apliciranje imamu SAMO ONI KOJI SU NA BIROU ZA ZAPOŠLJAVANJE. Ovaj dio odluke zaista je za anale, za kolekciju apsurda kojima se Univerzitet devastira u pogledu kvaliteta, jer takva odluka je u sukobu sa NAČELOM IZVRSNOSTI koje je oduvijek, s očiglednim razlogom, bilo ključni kriterij za izbor asistenata.

Kriterij o kome je ovdje riječ može se odnositi (?) samo na zapošljavanje u administraciji ili negdje drugdje, a na Univerzitetu se ovako osujećuje kriterij izvrsnosti kandidata.

To je beskrupulozna odluka Birokratije koja svjedoči o njenom flagrantnom nepoznavanju temeljnih stvari o kojima odlučuje, ili o besprimjernoj bahatosti.

ZAŠTO AKADEMSKA ZAJEDNICA PRISTAJE NA TE BIROKRATSKO-POLITIKANTSKE UJDURME?! I kakim to ljudima ostavljamo Univerzitet?!

Istovremeno, ovo je zgodna prilika za jednu vrstu manipulacije. Naime, državne birokrate imat će priliku da pozapošljavaju one mlade ljude koji su njima na različite načine bliski – rodbinski ili korupcijski – a za koje će, selektivno, naći načina da ih finansiraju i nakon godinu dana, pošto ih već utrpaju na Univerzitet. Onda će ti uhljebljeni davati svoj prilog daljem srozavanju kvaliteta na UNSA. Poenta je u tome što ovi birokratima bliski mladi ljudi ne bi izdržali konkurenciju u uslovima izbora za normalan asistentski izborni period.

(Neizreciva tupavost birokratije gleda se i u tome što previđa da asistentski izborni period nigdje ne traje godinu dana!)

III

U krajnjim konsekvencijama, ovakav potez vladajućih navedenih struktura uopće nije impresivan niti je dobronamjeran. On je – zaista suštinski – nešto suprotno tome jer vodi ka daljoj devastaciji kvaliteta na UNSA koji je politički izmanipuliran u nečemu što je bitno za njegovu budućnost. Riječ je o jednoj političkoj finti koja ima cilj da opsjenarski djeluje na glasače. Na ovaj način, birokratija pokazuje kako zapravo brine o sebi a ne o UNSA, da uopće ne mari za nauku niti poznaje načela po kojima se ona razvija i stimulira.

Oni imaju „viziju“ samo od jednih do drugih izbora.

A zašto vi šutite, gospodo u akademskoj zajednici?

Gdje je glas i osviještenost medija?!