Zvanični dokumenti: Ivo Lučić bio upoznat sa svim ratnim zločinima HVO-a

Piše: Haris Ljevo

Ratni načelnik SIS-a (Sigurnosno-izvještajne službe) HVO-a Ivo Lučić bio je jedan od glavnih ljudi HVO-a i blizak prijatelj i saradnik Franje Tuđmana i hrvatskog ministra odbrane Gojka Šuška u vrijeme najvećih zločina nad Bošnjacima Hercegovine, u vrijeme kada hrvatski i herceg-bosanski vojni i politički vrh nije ni krio da želi tadašnju tzv. Herceg-Bosnu pripojiti Hrvatskoj.

Lučić se u posljednje vrijeme ponovo angažovao na rušenju BiH. Ovaj put gostovanjima u emisijama hrvatskih televizija i na stranicama dnevnih i sedmičnih novina.

O ratnoj i poratnoj ulozi SIS-a pisala je i poznata hrvatska novinarka Jasna Babić u knjizi „Urota Blaškić“ gdje se opisuje kako je ta tajna služba radila čak i protiv pojedinih oficira HVO-a koji nisu imali blagonaklonost političkog vrha iz Zagreba.

Novinska agencija Patria došla je u posjed povjerljivih dokumenata s potpisom Ive Lučića koji potvrđuju da je Ivo Lučić znao za svaki pojedinačni zločin na prostoru tzv. Herceg-Bosne.  

Dokumenti koje objavljujemo korišteni i u haškom procesu protiv HB šestorke, koji su pravomoćno osuđeni za najteže ratne zločine, te u konačnici i za Udruženi zločinački poduhvat.

Ivo Lučić 16. septembra 1993. godine šalje zahtjev Tomi Šakoti da se njegovim službenicima Predragu Čoviću i Draganu-Zdenku Mariću omogući ulazak u krug logora Dretelj i Gabela, te im se omogući nesmetan uvid u stanje u logorima.

Lučić bi trebao objasniti da li je njegovim ljudima dozvoljen ulazak u logor, te ako jeste, šta su oni vidjeli i zabilježili. Ključno pitanje je šta je on uradio s izvještajem i kakve je mjere poduezo nakon izvještaja koji su mu morali podnijeti Čović i Marić, ako im je dozvoljen ulazak.

Dalje, general-bojnik Glavnog stožera OS HR-HB, danas osuđeni ratni zločinac Milivoj Petković, 4. oktobra 1993. godine izdaje naredbu načelniku SIS-a Ivi Lučiću od kojeg traži da provjeri neke kriminalne radnje, ubistva, silovanja i ponašanja nekih pripadnika HVO-a. Petković od Lučića traži da ga obavezno obavijesti o provedenim radnjama.

Između ostalog, Petković je od Lučića tada tražio i da istraži stradanje jednog pripadnika HV-a (hrvatske vojske) na brdu Hum iznad Mostara. Lučić bi trebao kazati šta je saznao u toj istrazi, te šta je poduzeo povodom te istrage. Također, treba kazati i šta je uopšte vojnik HV-a radio na Humu ako Hrvatska nije učestvovala u ratu u BiH, odnosno agresiji na BiH, kako to danas tvrde Lučić i ostali njegovi istomišljenici.

Krajem 1993. godine, tačnije 4. decembra, Lučić je poslao detaljan izvještaj na 24 stranice na ruke tadašnjem direktoru HIS-a (Hrvatske izvještajne službe) Miroslavu Tuđmanu, sinu tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, u kojem ga obavještava o svim dešavanjima na prostoru tadašnje Herceg-Bosne.

Lučić Tuđmana obavještava o svemu detaljno – od pojedinačnih do masovnih ubistava, švercu oružja, duhana, nafte, silovanjima i zarobljavanjima...

Iz izvještaja se jasno vidi da je Ivo Lučić bio upoznat sa svakim od počinjenih zločina na prostoru Hercegovine i Srednje Bosne, pa i Posavine. Prema tome, najmanje što se od Lučića može očekivati je da kaže šta je uradio povodom tih saznanja, odnosno, koliko je podnio krivičnih prijava protiv počinitelja tih krivičnih djela.

Da se radilo o najtežim krivičnim djelima dokazao je i Međunarodni sud za ratne zločine u Hagu, koji je u predmetu protiv Jadranka Prlića i drugih, koji su osuđeni za Udruženi zločinački poduhvat, koristio i ove dokumente u kojima se spominje ime Ive Lučića kao načelnika SIS-a.

Ivo Lučić u tekstu u Globusu kaže kako je on sve što je znao o ratnim zbivanjima objasnio javnosti. Nema potrebe da Lučić bilo šta objašnjava javnosti, jer javnost je takva da se uvijek opredijeljuje za ZA i PROTIV.

Lučić ono što zna mora objasniti istražnim organima, jer iz objavljenih dokumenata jasno se vidi da postoje elementi krivične odgovornosti.

Osim ako Lučić ranije nije postigao neki tajni sporazum s tužilaštvima za koji javnost ne zna kojim je svoju slobodu kupio davanjem dokaza koji su korišteni protiv nekih drugih visokih dužnosnika tadašnje Herceg-Bosne.

Kompletan izvještaj dostupan OVDJE