'Ja ne smijem i ne umijem stati…'

Razgovarao: Sead Omeragić 

Šemsudin Gegić je spisatelj, dramski pisac, kazališni, televizijski i filmski redatelj, jedan od rijetkih autora regije koji je tokom svoje tridesetpetogodišnje karijere dobio nagrade i najviša domaća i međunarodna priznanja u svim medijima i žanrovima u kojima se kao stvaralac okušao. Uvijek originalan, prvi je reditelj koji je dobio dozvolu od bh. derviških redova i snimio dokumentarni film “Uoči nevjestine noći”, o ovozemaljskom životu bh. derviša u tekijama i njihovoj molitvi-zikru što je, na zahtjev gledalaca programa JRTV, rezultiralo premijerom i dvije reprize u samo jednom mjesecu, u najgledanijem terminu. Za ukupno tadašnje dramsko stvaralaštvo, između ostalih, dobio je i nagradu Zlatno kolo Kulturno-prosvjetne zajednice RBiH… Za tadašnju RTVZG snimio je tabu-temu tzv. talijanskih mirovina, koje je više od 200 hercegovačkih udovica zatražilo od države Italije, jer su njihovi muževi u Drguom svjetskom ratu bili pripadnici tzv. talijanske MVCA (antikomunističke milicije), čemu su se tada usprotivili jugoslavenska i talijanska udruženja partizana… Kako prije agresije na BiH, tako i tokom agresije, nastavio je raditi svoja djela, u suštini uvijek neobične ljudske drame… Razgovarali smo na relaciji Sarajevo – Milano.    

Patria: U opkoljenom Sarajevu si proveo užase rata. Bile su to četiri godine koje su nas probudile iz najljepšeg sna. Odvajali smo i neke sretne trenutke sa kojim smo se vraćali u život. Ta muka naučila nas je da kroz život možemo koračati samo uspravni.

Gegić: Za nas, normalan svijet u kojeg i sebe ubrajam, a koji je živio, radio i stvarao u zajedničkoj državi Jugoslaviji, rat je bio iznenadan, podmukao i, nažalost, sa velikim žrtvama. Napunjen akumuliranim nacizmom kod pojedinih brojčano većinskih naroda YU multinacionalne zajednice, obučen i pod oružjem, također zajedničke JNA, zamahnuli su silnici ogrezli u krvi “po seljački iz ramenica” svojim vatrenim buzdovanima i poubijali koliko su stigli, osakatili koliko je živih preostalo, porušili koliko su mogli!.. Poput princa Eugena Savojskog koji je, prethodno ogulivši pozlatu čak sa imareta (dobrotvornih kuhinja), prije tri i po stoljeća opljačkao i zapalio Sarajevo, tako su se i agresori na zajedništvo, građanina, porodicu, kuću, fabriku, kolijevku.., aprila mjeseca 1992. godine obrušili po istom receptu zla i mržnje u svom udaru na naš grad, na olimpijsko Sarajevo, na nas koji smo tu živjeli, radili, školovali se, stvarali i sanjali… I moj lični odgovor njima-agresorima bio je žestok. “Pucao” sam po njima iz svih, meni raspoloživih, medijskih oružja i oruđa (kamera, mikrofon, govor, olovka…). Da sam bio žestok govori činjenica da su, zlom ostrašćeni silnici s brda oko Sarajeva, kada su shvatili da smo, sad, nažalost, umrli Abdulah Gegić koji je s porodicom živio na Dobrinji, i ja braća, uhapsili su ga kao civila i za kaznu što je bio istaknuti exjugoslavenski tehnolog i moj brat, bacilli 107 dana u logor u krugu kasarane njihove vojske u Lukavici. Po tom događaju sam napisao i režirao kultnu ratnu pozorišnu predstavu koju smo u programu Međunarodnog festivala Sarajevska zima premijerno i reprizno igrali 1993. godine na Velikoj sceni Narodnog pozorišta Sarajevo. Do tada nije bila zabilježena pozornost publike i svjetskih medija za neki kulturni ili umjetnički događaj kao za tu našu predstavu. Zašto toliko zanimanje? Za normalan svijet odgovor je jednostavan: u predstavi koja govori o predstavnicima Bošnjaka, Srba i Hrvata što svojataju i žele podijeliti Sarajevo i, na kraju, budu poraženi od Glumca-umjetnika koji kaže da samo njemu i njegovoj publici pripada ovaj grad (što je bila i jasna poruka onima koji ga, držeći u vojnoj opsadi žele pokoriti). Iako je rat, autorski, glumački i baletni ansambl predstave je bio multinacionalan, sve glumački bard do barda koji je ostao na svojoj sceni i u svom gradu. Glumac Bošnjak glumi lik Bošnjaka, glumac Srbin lik Srbina i glumac Hrvat lik Hrvata. Za, nacizmom i ratom ostrašćene i nedobronamjerne bjelosvjetske “reportere sa ratišta” u manjini, naša je predstava bila samo propagandni pokušaj “muslimanske strane” da obmane domaću i svjetsku javnost kako u Sarajevu i nakon dvije godine rata(!) ima još uvijek živih, posebno Srba i Hrvata… Ovacijama publike, pozitivnim osvrtima na predstavu i reportažama o njoj brojnih i najmoćnijih medija koji su u to vrijeme bili u Sarajevu, Beogradu i Zagrebu, a prisustvovali su press konferenciji i premijeri, začepili smo usta zlotvorima koji su bili prinuđeni da otvaraju nove frontove u svojim uzaludnim napadima na civilizaciju. Da, mi u Sarajevu smo se mukom uspravljali i kada smo to napokon uspjeli, nastavili smo koračati gordo!

Patria: Prije nekih desetak dana u bolnici San Raffaelle uspostavljena ti je dijagnoza bolesti i počela je tromjesečna imunoterapija. San svakog čovjeka da bude okružen ljudima koji ga vole. Uz tebe su supruga Jasmina i kćerka Emina. A imaš i radost sa svojim unukom Denisom. Negdje si tako lijepo napisao da se u ovim danima oslonjaš na sjenke tvojih voljenih… 

Gegić: Nakon što mi je početkom aprila u jednoj privatnoj sarajevskoj poliklinici, gledajući moj CT snimak pluća, ljekar u zvanju prof.dr., na gotovo nehuman način, uz stručno “mišljenje” da on “ovako nešto vidi prvi put”, rekao “imaš tumor pluća”, te na moj jedva izgovoreni upit “je li maligan”, odgovorio “naravno da je maligan… i, koliko vidim… boli li te kičma(?)… e tu se proširio!”, trenutno sam poželio da tu njegovu dijagnozu moje bolesti provjerim u još nekoj klinici i kod drugih ljekara-stručnjaka za karcinom. Porodično smo odlučili da me se, ne tražeći nikakve upute, preporuke ili bilo kakvu drugu vrstu pomoći od bilo koga u Sarajevu i BiH-i, hitno izmjesti u Italiju i tamo, konkretno u Milanu, potražim spasa i liječenja. Na svojevoljne ljudske preporuke talijanskih umjetnika sa kojima smo kćerka Emina i ja sarađivali posljednjih dvadeset godina, odmah po dolasku sam primljen u čuvenu talijansku bolnicu evropskog bolničkog i liječničkog renomea Ospedale San Raffaele u Milanu. Više od dva mjeseca su rađene nove sve potrebne pretrage nakon kojih je dijagnosticiran zloćudni tumor pluća ali, srećom u nesreći, bez onog “širenja na kičmu”.

Evo, već tri mjeseca ja sam oslonjen na moje četiri “žive sjenke” - kćerku Eminu, suprugu Jasminu, unuka Denisa i zeta Simona. Oni su moja pluća - ja još uvijek dišem zahvaljujući najviše njima, a onda i ljekarskom timu odjela Radiologije i Onkologije milanske bolnice. Živjela porodica - živjela Italija!

Patria: Na društvenim mrežama vidim mnogo tvojih prijatelja koji se javljaju i sjećaju tvojih uvijek pruženih ruku za pomoć i podršku. Tvoje dobro se sada tebi vraća. Prvo sam uočio prelijepu poruku Muhameda Fazlagića Fazle koji je rekao da si bio igrač za velike borbe i  uvijek izlazio kao pobjednik. Mnogo divnih ljudi je ovih dana stalo uz tebe…

Gegić: Ne samo preko društvenih mreža, već i preko drugih sredstava komuniciranja, sve vrijeme sam obasut pažnjom i podrškom koja mi pristiže od ljudi koji žive širom svijeta. Ni u snu nisam mogao usniti da imam toliki broj onih s kojima su mi prijateljstvo uspostavila moja umjetnička djela, koja su u posljednje tri decenije oni vidjeli, čuli ili pročitali i tako nas, iako se lično ne poznajemo, emotivno zbližili. Hvala im, kao i onima koje lično poznajem - mojim bivšim saradnicima, studentima i kolegama, a koji su našli načina da mi iskažu podršku, pa čak i ponude pomoć u kakvom god vidu da mi je potrebna. Veliko je to, veće, mnogo veće od zaborava. A Muhamed Fazlagić! I sada sam sretan sam što sam, snimivši ga za moju autorsko-uredničku emisiju na TVBiH kako pjeva svoju autorsku pjesmu “Očev kaput”, bar malo odškrinuo vrata, kako bi ubrzo nakon te emisije, kao predstavnik države BiH imao zapažen nastup na našoj prvoj ratnoj Pjesmi Evrovizije u Dablinu. Fazla je metafora za sva probuđena sjećanja na moj radno-stvaralački period i kolege mojih brojnih rtv, filmskih i pozorišnih ekipa i ansambala kojima sam, ne tražeći zauzvrat ništa drugo osim kreativnog i profesionalnog doprinosa zajedničkom djelu, pružio priliku da se ostvare i realizuju, da zarade plaću ili svoj prvi honorar. Naravno, ima i onih koji zaboravljaju na tuđe dobro, ali ne bih o njima.

Patria: Tebi se u ovakvim vremenima javlja želja da stvaraš. Čini mi se da je ovo vrhunac tvoje umjetničke snage. Čitao sam sjajne “Dnevnike seobenog lica”, pa su se pojavile tvoje moćne i zanimljive priče…  U tebi kao da raste taj stvaralački inat baš kad je najteže?

Gegić: Ako si pod “ovakvim vremenima” mislio na “nemirna vremena”, onda ću ti reći da, bar što se mene kao umjetnika tiče, nemir je taj pokretač na stvaralaštvo, prevashodno taj nemir u meni koji je uzročno-posljedično povezan i sa nemirnim vremenima, događajima i pojavama.

Ove se godine napunilo punih 35 godina od nastanka mog prvog umjetničkog, tačnije književnog djela-dramskog teksta “Ruho”, za kojeg sam na anonimnom Konkursu MRZ dobio Književnu nagradu “Isak Samokovlija”, za najbolju dramu na prostoru Jugoslavije, kada je od Slovenije do Makedonije svojim autorskim tekstovima konkurisalo više od 200 autora. “Ruho” je ušlo u antologiju Nove drame exYU i doživjelo svoje uprizorenje na domaćim i međunarodnim pozorišnim scenama. Od tada, pa evo do sada, ja nisam prestajao stvarati. Napisao sam i režirao na desetine radio drama, pozorišnih dramskih tekstova i predstava, scenarija filmova u igrano-dokumentarnoj formi, tv filmova i emisija… Jedan period sam pisao i poeziju koju su mi objavljivali jugoslavenski časopisi i novine.

Odkud toliko mojih umjetničkih djela od kojih su brojna ovjenčana domaćim i međunarodnim nagradama i priznanjima? Otud što su nastala u mom nemiru i bijegu od teških tabu-tema mojih dokumentaraca (osuđenici, silovane majke, ratnici, zločini, ostavljena djeca, skupine ljudi koje egzistiraju izopćene iz svojih vjerskih zajednica, brigadiri, (postratni kriminalci…) u  svijet irealnog, izmaštanog, u bijegu u svijet i život mojih pozorišnih i filmskih likova, likova mojih novela.

Prvo sam kritikovan, a onda priznat kao jedan od tri exYU i BH rodočelnika forme dokumentarno-igranog filma, u kojemu sam (po)mirio ono realno sa onim irealnim i stvorio ono što su filmski kritčari nazvali umjetnički dokumentarni film. Kada su me pojedinci pokušali zaustaviti “u letu” koji traje tako dugo, moj stvaralački nemir je “isukao” naš poznati bosanski inat i, na njihovu nesreću, a na zadovoljstvo hiljada čitatelja portala Faktor.ba i Kliker.info, nastale su moje priče naslovljene “Sjećanje na…”  i “Dnevnik seobenog lica” koji je najčitanija rubrika za prošlu godinu, tekst koji ima najviše podjela, koji se umnožava, prepričava, citira… Naprosto, ja nisam smio i umio stati…

Patria: Tvoji  “Dnevnici seobenog lica” su baš zanimljivi. Gotovo su čista književnost. Čitajući, pomislio sam da bi možda bi te tvoje dnevnike trebalo staviti u neku knjigu!?

Gegić: Hvala ti na prijedlogu za štampanje knjige “Dnevnik seobenog lica”, koji je jedan u nizu prijedloga brojnih čitatelja i poštivalaca mog književnog stvaralaštva, uistinu, relevantnih književnih, profesorskih i novinarsko-kritičarskih imena, a koji su mi pristizali tokom prethodnih 11 objava. Evo da poručim ozbiljnim izdavačkim kućama regije kako sam spreman razgovarati i dogovoriti ukoričavanje u knjigu “Dnevnika seobenog lica”. Ono u što sam siguran, a na osnovu dosadašnjih pozitivnih reakcija, knjiga bi imala uspjeha. Također, posebno me je ohrabrila preporuka (gotovo zahtjev) milanskog liječničkog Tima koji se bori da mi (po)vrati zdravlje da obavezno, dok ne startamo sa snimanjem filma, kao dodatni vid terapije nastavim pisati moj prvi započeti roman koji bi, ako bude života, trebao biti dijamantski vrh moje umjetnosti lijepih riječi. 

Patria: Kada su na ovdašnjim televizijama prestali reprizirati tvoje nagrađene dokumentarce, drame i filmske omnibuse okrenuo si se “internet – stvaralaštvu”, koje je po gledanosti i čitanosti tvojih djela desetostruko nadmašilo TV gledanost.

Gegić: Tačno. Nakon što su bh. javne i regionalne komercijalne TV sa sjedištem u Sarajevu, ove prve “arhivirale” ranije snimljena djela, a ove druge, pravdajući se neargumentovanim razlozima, odustale od snimanja mojih novih tv dokumentaraca, nije mi preostalo ništa drugo već da neke svoje flmove i video uratke, na koje imam pravo, objavim na internet. To je rezultiralo izvrsnom reakcijom slušateljstva i gledateljstva, kako onih starijih, tako i generacija gledatelja od kojih su mnogi čak i mlađi od “starosti” snimki adaptiranih ambijentalnih pozorišnih predstava i dokumentarnih radio-drama i filmova koje sam im učinio dostupnim. Kroz internu korespondenciju, uvjerio sam se da sam na tržištu itekako “živ” autor. Jedna od mnogih, ali posebna poruka glasila je:”Dok je Bog hodio po zemlji, Gegić je bio najgledaniji reditelj!” što bi trebalo značiti da svako djelo koje ima kvalitet, umjetničku ili dokumentarnu vrijednost ne zastarjeva i uvijek ima svoju publiku, ma koliko se nadobudni rukovodioci i urednici, što su po bh. političko-vjerskoj liniji zakopitili pozicije, trudili da ga sklone ili arhiviraju, a njegovog autora unize. 

Patria: Saznao sam slučajno o tragičnoj sudbini tvoje porodice u Goraždu. Tvojoj neni Begziji Šečić, majki tvoje majke, četnici su na Kopačkom mostu zaklali i u krvavu Drinu bacili muža i tri sina. Tvoja majka Munira umrla je ratne 1994. godine u Goraždu, nekoliko kilometara od tog mosta. Bogu se zahvaljivala što joj ubice u ovom ratu nisu pokupile djecu.

Gegić: Snimajući po Istočnoj Bosni za Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava UNSA “Oral history”- serijal dokumentarnih filmova i svjedočenja preživjelih o zločinima počinjenim tokom rata 1992-95. i Drugog svjetskog rata, slučajno sam snimio i dokumentovanu izjavu kojom je potvrđena ranija priča moje majke nama, njenoj djeci, da su joj četnici krajem 1941. godine na Kopačkom mostu zaklali oca i tri brata, bacivši ih, sa drugim ubijenim u Drinu. Ta krvava rijeka Drina, jedna je od najvećih masovnih grobnica bosanskih muslimana ubijenih u ratovima koji su se vodili na ovim prostorima. Dok sam živ neću i ne mogu zaboraviti snimanje svjedočenja preživjelih koji su, noću, na ušću gorske rječice Žepe u Drinu, drvenim motkama na obalu izvlačili tijela muslimana pobijenih uzvodno na fočanskim, kopačkim i višegradskom mostovima. One koje bi izvukli ukopavali su i označavali sa NN, a ona tijela ubijenih koja nisu mogli dohvatiti, nerijetko na daskama raskovana u obliku krsta, otplovila su Drinom u Srbiju.

“Drina, ona je zločin genocida u vodi!” - Zahvaljujući borcima-herojima odbrane Goražda, moja majka Munira nije doživjela tragičnu sudbinu mog djeda i mojih daidža…Preselila je na Ahiret juna mjeseca ratne 1994. godine, samo sedam dana nakon što je, posredstvom radio veze, porazgovarala sa mnom i bratom Abdulahom, kako bi se uvjerila da je njen sin prvijenac izašao živ iz logora u Lukavici kod Sarajeva.

Patria: Odlučio si snimati film u Italiji. Radni naziv filma je “Bijele sjene” Tvoja kći Emina i Alessandro Baracco su napisali scenaristički predložak. Ko će biti glumci? Šta će je tema filma? 

Gegić: Već dvije godine radimo Emina i ja na pisanju scenarija (u završnoj fazi se uključio i poznati milanski scenarista i reditelj Alessandro Baracco), na preprodukciji/režiji igranog filma “Bijele sjene” u čemu nas je, zbog kvalitete scenarističkog predloška, prva podržala Komisija Filmske Fondacije Sardinija. Sada već imamo i neke pozitivne signale iz Rima, dok iz naše BiH nema nikakve pomoći ni podrške, iako će se polovina filmskih scena snimati kod nas, iako će značajan broj naših glumaca imati uloge u filmu, iako smo tematski uronjeni u bh. prošlost i sadašnjost, koja je dobar obrazac po kojemu nastaje jedno novo (filmsko) ostrvo Atlantida, koje je davno nestalo…

U filmu bi trebali glumiti talijanski i regionalni glumci koje će, na zadovoljstvo talijanske produkcije i moje lično, po našem međusobnom načelnom dogovoru, predvoditi genijalni glumac Emir Hadžihafizbegović. 

Patria: Prije godinu dana u Napulju je napravljen svjetski uspješan scenski performans “Seobe lica – Migrazione delle persone”. Iz ove trilogije na konkursu za najbolji dramski tekst objavljen na italijanskom jeziku svojevremeno si primio Prvu Specijalnu Nagradu za jednu od tri (od prispjelih 212 iz cijelog svijeta) najbolje napisanu pozorišnu dramu «La Dote/Ruho». Napravio si dokumentarac “Dječak iz ratnog filma” film o Alenu Muhiću, dječaku čija je majka silovana i to nastavio svjetski uspješnim filmom “Stupica nevidljivog djeteta”. Ovih dana se u BiH reprizira tvoja radio drama “Zadnji stanari tekije”. Je li to znak da ti se, ipak, vraća ono što si dao svojoj zemlji? Ili…

Gegić: Ne, nažalost, to nije nikakav čin “oduživanja” moje zemlje prema meni kao umjetniku, rođenom, obrazovanom i realizovanom na njenom tlu i na njenim temama. Scenski performans kojeg sam režirao u Napulju uspio je i zbog toga što sam ga postavio i smjestio u teatar Zatvora za maloljetnike od kojih su neki mladi zatvorenici bili dio našeg ansambla i naše priče.

Napulj je, nakon Milana, drugi italijanski grad u kojemu sam ja sa svojim djelima postigao veliki uspjeh:prvo sam dobio Premio- Prvu Specijalnu nagradu za najbolji dramski tekst na italijanskom jeziku “La Dote”. Zatim, u njihovom gradskom Teatru imao uprizorenje tog istog teksta, da bi sve to bilo zaokruženo izvedbom odličnog performansa “Seobe lica/Migrazione delle persone”.

Što se tiče dokumentarnog filma “Dječak iz ratnog filma” i dokumentarno-igranog “Stupica nevidljivog djeteta”, oba su nastala na osnovu životnih priča Alena Muhića, njegove biološke majke, koja je silovana u ratu i koja ga je po rođenju ostavila, te njegovih goraždanskih usvojitelja. Ti moji filmovi su prvi otvorili i otkrili “tabu”- teme kao što su djeca rođena kao plod tokom rata brutalnog čina silovanja njihovih majki, a koja se nazivaju “nevidljiva djeca”. Nevidljiva jer mnoga od njih žive među nama a da ni oni a ni mi, ustvari, ne znamo ko su oni i koji je njihov pravi identitet.

Prvim smo dokumentarcem otvorili najznačajnije Filmske festivale u New Yorku, Moskvi, Sofiji, Londonu, Sarajevu… Ovjenčani sa Grand Prix GOLDEN ART AMPHORA za najbolji dokumentarni film te godine u svijetu, film je uvršten u znamenite filmske institute. Na osnovu njega su u Americi i Evropi napisana brojna naučna djela… Ali, nijedna TV u našem Regionu gdje se rat i dogodio, nije ga htjela emitirati u svojim programima.

Drugi film “Stupica nevidljivog djeteta” priskrbio je nezapamćenu medijsku pažnju i ovacije publike u pet velikih bh. gradova gdje je prikazan. Ali, kada je dobio zvaničan poziv iz Holivuda da ga tamošnja producentsko-distributerska kuća otkupi i distribuira po cijelom svijetu, uslijedio je maliciozan potez R.M., direktora Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava UNSA i “zaštitara vjersko-političkih i direktorskih stolica” kao koproducenta filma, da ne prihvati klauzulu ugovora kojom se film otkupljuje na 15 godina (što je pravilo u cijelom svijetu) i opstruirajući projekat potpiše ustupanje (ko)prodcentskih prava samo na 4 godine, (!) čime je direktno ugrozio ugovor i nanio štetu filmu, učesnicima (Alenu i njegovoj biološkoj majci), autorima filma, BiH i njenom Institutu UNSA na čijem je čelu, a koji bi upravo trebao biti ta ustanova koja svijetu treba (mora) pokazati i predstaviti djela koja se fokusiraju na, u ratu, počinjenom zločinu protiv čovječnosti i na rušitelje ljudskih, posebno dječijih prava!?! Kolege iz Holivuda i mi koji smo radili na ovom filmu se nadamo da će naš film nadživjeti sve nas pa i direktorski mandat R.M. i da će se bh. tema i sama BiH, ipak, predstaviti zainteresiranoj svjetskoj javnosti. Ako ja to dočekam da se desi, znaću da mi moja domovina uzvraća na ono što sam ja njoj dao, pa ću u znak našeg izmirenja doći da se bar još jednom naklonim njenoj iskonskoj dobroti i vrednoti…

Patria: Ti stvaraš u Italiji i ljudi ti iskazuju jedno prelijepo poštovanje. U Bosni kao da su zaboravili snagu kulture i umjetnosti. U svojim dnevnicima spomenuo si meni drage ljude Isnama Taljića, tako brzo zaboravljenog i Feđu Šehovića, tako dugo zaboravljanog. Uživao sam u njegovoj tetralogiji o trebinjskim Ilijasbegovićima. To su dva primjera, kako si rekao, nepravednog odnosa BiH prema svojim ljudima…

Gegić: Kako je ova pojava zaborava svojih istaknutih stvaralaca degradirajuća konstanta u našoj Bosni i Hercegovini, samo ću poručiti da joj mnogi njeni Feđe i Isnami vrijede bar djelimično kao Povelja Kulina bana. Kako umjetnik koji za svog života bude zaboravljen ili ignorisan od svoje domovine dobija kakvu-takvu satisfakciju tek kada umre (a ni za tad se ništa zasigurno ne zna!), do tada, za svaki slučaj, izjavljujem da moj duhovni i duhoviti zavičaj ostaje Bosna, a stvaralačka domovina postaje Italija.