Zbog čega je štetno potcjenjivanje Harisa Zahiragića?

Piše: Albin Zuhrić / Analiziraj.ba

George Bush i Al Gore su se 2000. godine sukobili u tri predsjedničke debate, ali je jedna od njih ostala posebno upamćena. U toku baš te debate pokrenula se rasprava o planovima kandidata za reformu zdravstvene zaštite, a prvi je riječ dobio Al Gore.

Gore: “Po guvernerovom planu, ako bismo zadržali istu cijenu za usluge koje se sada nude kroz Medicare, mjesečne premije bi poskupile između 18% i 47%, i to je po studiji kongresnog plana koji su proveli činovnici Medicarea, a koji je služio kao model za guvernerov plan…”

Bush: “Ja ne mogu da ne reagujem na ovo, ovu staru vašingtonsku politiku, da vas isprepadamo do izbora. Po mom planu, odmah ćete dobiti pomoć kroz lijekove na recept. Taj plan se zove Ruka koja odmah pomaže. Umjesto svađa i krivljenja drugih, odmah dobijete pomoć.”

Gore: “To nije tačno, za osobe koje imaju godišnja primanja ispod 25.000 dolara, oni se ne mogu kvalifikovati.”

Bush: “Vidite, ovo je čovjek koji ima velike brojeve. On priča o brojevima. Ja mislim da on nije samo izmislio internet nego da je izmislio i kalkulator.”

Gore i razum, Bush i emocije

Diskusija između dva kandidata oko ove teme trajala je nešto duže, ali je gornji dio rasprave sasvim dovoljan da se izvuku zaključci o kandidatima i pobjedniku debate. Al Gore, Clintonov potpredsjednik u oba mandata, na debatu je došao spremniji, ali to nije bilo iznenađenje. Gore je već bio percipiran kao inteligentan, obrazovan, iskusan i dobro upoznat s većinom tema koje su bile u centru pažnje tokom kampanje. Ali je bio percipiran i kao elitista, kao arogantan, kao kandidat koji nema mnogo zajedničkog sa ljudima koje želi predstavljati.

Bush je u kampanji bio sve suprotno tome. Iako sin bivšeg predsjednika, i član veoma bogate i uticajne porodice, Bush nikada nije bio percipiran kao elitista. Bio je veoma opušten, šalio se često na svoj račun, i mogao se lako sporazumjeti sa građanima. Bush je pravio gafove, nekada se čudno izražavao, griješio, i baš zbog toga je bio bolji kandidat. Jer i glasači prave gafove, nisu trenirani u javnom govoru i stalno griješe. Ali, bilo bi neozbiljno misliti kako je Bush slučajnošću, ili odsustvom nekih talenata, postao predsjednik. Bush je, naime, veoma vješto koristio svoju socijalnu kogniciju i političku inteligenciju da se predstavi baš onakvim kakav je izgledao. Nije nikakva slučajnost da je on veoma rijetko, za razliku od, recimo, Gorea ili Johna Kerryja, govorio o svom obrazovanju. A diplomirao je na Univerzitetu Yale, a potom magistrirao na Harvardu.

Za razliku od svojih protukandidata na izborima 2000. i 2004. godine, Bush je bio svjestan da isticati studiranje na elitnim univerzitetima nije prednost u politici. Većina birača ne može studirati na Yaleu iIi Harvardu, niti će moći poslati djecu na te univerzitete. Jednako je bio svjestan i činjenice da se biračima, tokom televizijske debate, ne može držati predavanje iz statistike i finansija.

Bushov odgovor na Goreova detaljna i komplikovana objašnjenja da “nije izmislio samo internet, nego i kalkulator” označio je kraj debate. Al Gore je i pored sve pripreme, ozbiljnog i studioznog pristupa zdravstvenoj zaštiti, izgubio od kandidata koji je ispričao šalu. A ta šala je sadržala sve: nasmijala je i usrećila publiku, Busha učinila opuštenim i zabavnim, potvrdila predrasude o Goreu da bolje razumije brojeve nego ljude, i do kraja kampanje onemogućila Goreu da govori o podacima, jer bi se birači svaki put prisjetili te debate. Bush je i pored uspjeha u toj kampanji, pa zatim i u narednoj, svejedno ostao potcijenjen u lijevim, liberalnim, čak i nekim desnim krugovima.

Zahiragićev osjećaj za temu

Haris Zahiragić je potcijenjen politički kandidat. Zbog svojih veoma konzervativnih i diskriminirajućih, pa i šovinističkih i homofobnih stavova, bivši predsjednik Studentskog parlamenta Univerziteta u Sarajevu, a danas kandidat SDA za kantonalnu skupštinu u Sarajevu, kao javna ličnost je sveden samo na svoja radikalna stajališta. To je, naravno, greška njegovih političkih protivnika i konkurenata, prvenstveno ljevice i liberalnih krugova. Ne u tome što pogrešno interpretiraju Zahiragićeve političke ideje, čak naprotiv, već što često rade ono što današnja ljevica i liberali rade širom svijeta: gledaju desničare s visine, svode ih na jednu ideju i uživaju u svom osjećaju superiornosti. To im sve češće donosi zaslužene rezultate – opoziciju.

Jer bilo bi politički glupo, slagao se neko sa idejama koje propagira Zahiragić ili ne, ignorisati činjenicu da se radi o političkom kandidatu koji ima određene talente – da ne bi bilo zabune, talenat i sposobnost ovdje pominjemo isključivo u kontekstu političkih kampanja i percepcije, ne rezultata rada i učinka u samoj vlasti. Zahiragićevi dosad vidljivi talenti su na prvom mjestu sposobnost da pokrene političku diskusiju, a na drugom sposobnost da izabere temu. Oni koji smatraju da to nisu kakve bitne sposobnosti, trebaju upitati desetine političkih stranaka, cijelih organizacija dakle, što to ne rade bolje i češće od Harisa Zahiragića. Reagovanje na neku vijest je talenat koji ima veći broj ljudi u politici, ali talenat za kreiranje vijesti i stavljanje sebe u centar pažnje ima manji broj.

Samo u proteklih nekoliko godina Zahiragić je bio tema desetina kolumni i novinskih članaka, saopštenja stranaka, javnih izjava ministara, profesora, analitičara, studenata… Pokretale su se teme i pisali bezbrojni komentari po socijalnim mrežama i forumima. Nametao se prilikom smjena policijskih komesara, slao poruke Šešelju s njegovog matičnog pravnog fakulteta, vrijeđao ljevičare da “mogu i dvije hefte bez kupanja” tokom redukcija vode u Sarajevu, planirao i uspješno izazivao svađe sa HDZ-om po sastancima evropskih desničara, a posebno se posvetio napadima na LGBT populaciju. Možda i najuspješnije dvije teme koje je pokrenuo, odnosno u kojima se nametnuo kao glasnogovornik, jesu zabrana održavanja predavanja i ispita za vrijeme džuma-namaza i nedavni pokušaj uvođenja kodeksa o ponašanju i oblačenju na Univerzitetu u Sarajevu. I sve to u samo dvije godine dana.

Protivnika se potcjenjuje na svoju štetu 

Sposobnost da se izabere politička tema, a zatim iskomunicira prema nekom dijelu glasačkog tijela tako da se dobije podrška, dok u isto vrijeme izazove veliku reakciju drugog dijela birača, veoma je rijetka, a veoma bitna u politici. Ne treba gledati dalje od trenutnog predsjednika SAD-a, mogućnost da se stalno držiš u centru pažnje daje moć. Jednu takvu sposobnost, ili sposobnost kakvu je imao George W. Bush, da ljude uvjeri da je on jedan od njih i da se mogu identificirati sa njim, politička konkurencija ne smije ignorisati. Potcjenjivati kandidata na osnovu samo nekoliko elemenata, poput manjka formalnog obrazovanja, načina na koji govori ili se oblači, ili ideje koju zagovara, površno je i kontraproduktivno. To se pokazalo tačnim, posebno posljednjih godina, na izborima, opozivima i referendumima širom svijeta.

Neumjesno bi bilo, a i nema namjere, porediti Harisa Zahiragića s trenutnim i bivšim predsjednicima najmoćnije države na svijetu. Jedino zajedničko za sada im je što ih konkurencija nije i ne shvata ozbiljno. Kada bi politički protivnici, a i njegova konkurencija sa desnice, prevazišli predrasude koje imaju prema Zahiragiću, bilo bi im mnogo lakše nositi se sa njegovim javnim istupima i rastom popularnosti. Inače će Zahiragić imati još nešto zajedničko sa Trumpom i Bushom: pobjedu na izborima koju su mu nipodaštavanjem omogućili politički protivnici.