Sjećanje na Nadu Klaić: Državnost Bosne je starija od Hrvatske i Srbije

(Patria) - Na današnji dan 2. augusta 1988., u šezdeset osmoj godini, umrla je čuvena povjesničarka Nada Tarnovski Klaić. Bila je redovni profesor hrvatske povijesti srednjeg vijeka na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Imenovana je asistentom još davne 1943. godine i iza sebe imala 45 godina profesorskog staža, odgajajući više od 40 generacija historičara, arheologa, etnologa itd.      

Ivo Goldštajn, njen student je napisao da „nije bila samo vrstan pedagog i vrhunski znanstvenik, nego izuzetna i osebujna ličnost, koja je pišući historiju bila intelektualac.“

Apsolutno nezavisna u svom radu, nije ni podnosila bilo kakvo miješanje trenutke politike u historijska istraživanja. Prema njenom djelu dr. Klaić je bila historičarka Hrvatske, ali je kraj njenog života označio pisanje o Bosni.     

U svom djelu „Srednjevjekovna Bosna“ ili „Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe 1377. godine“, objavljenoj osam mjeseci nakon njezine smrti, Nada Klaić je pisala:

„Što se tiče Bosne, problem njezina političkog razvitka rijetko je postavljen kao isključivo znanstveni problem... Država kao poseban, prije svega pravni problem nije postavljen. Čini mi se da bosanske zemlje još nisu dobile svoju ustavnu povijest, i to u prvom redu zašto što historičari i pravnici problem nastajanja države, općenito i u južnoslavenskih naroda posebno, nisu još ni ozbiljno postavili. A ipak treba priznati da bi upravo rađanje srednjovjekovne bosanske države moralo pobuđivati posebnu pažnju i to ne samo što je ona, izgleda, među svojim susjedima najstarija, nego i zato što se hrvatska ili srpska „formula“ nikako nisu dale primijeniti na Bosnu“.  

Dakle, Nada Klaić je povjesničarka koja je jasno i glasno rekla da je država Bosna starija i od Hrvatske i od Srbije. U svojim djelima je polemizirala sa srpskim i hrvatskim historičarima, laganim, ponekad ironičnim otpisima, otkrivajući njihove neutemeljnosti i pokušaje historijskih podvala. Njena knjiga „Srednjevjekovna Bosna“ je bila odgovor na knjigu srpskog historičara Sime Ćirkovića „Istorija srednjevjekovne bosanske države“.

"Nevješte Ćirkovićeve projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Šišićevo (hrvatski historičar Ferdo Šišić) dokazivanje o hrvatstvu Bosne... Međutim nekritički izvještaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama može poslužiti kao podloga za zaključke samo onom historičaru kome nije odveć stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu, niti su mogli izmijeniti stoljetni položaj bosanskih zemalja, jer su one bez Hrvata i Srba odavno išle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a još manje vješta konstrukcija barskog nadbiskupa- popa Dukljanina koji piše sredinom 12. stoljeća... Posve razumljivo da Ćirkoviću za njegovu teoriju o srpstvu Bosne ne mogu poslužiti niti Konstantinovi podaci o naseljenju Srba, jer ih car, a znamo i zašto, stavlja u Srbiju, Paganiju, Zahumlje i Travuniju te Konavle po kriteriju 10-og stoljeća kad su sve te zemlje priznavale bizantsku vlast. Prema tome, ako se sam car nije hvalio da je Bosna od naseljenja srpska, a sigurno bi to vrlo rado učinio,onda kritičkom historičaru ne preostaje drugo nego i na osnovi careva teksta tvrditi da je Bosna od početka bila bosanska", piše dr. Klaić.

„Misli li Ćirković zaista da je Bosna od 822. do 950. godine bila srpska“, pita Nada Klaić. „Dakako, ako netko uzima  u ruke 'Ljetopis popa Dukljanina' koji također svjedoči, kako Ćirković misli, „o negdašnjem jedinstvu Bosne i Srbije“, onda se takvim dokazivanjem usitinu može dokazati svašta, jer se spajaju bez teškoća tri izvora u razmaku od četiri stoljeća da bi se dokazalo srpstvo Bosne. Prozirna domišljanja koja bez oklijevanja guše četiristoljetni samostalni politički život Bosne!“

„Posve razumljivo da Ćirkoviću za njegovu teoriju o srpstvu Bosne ne mogu poslužiti niti Konstantinovi podaci o naseljenju Srba, jer ih car, a znamo i zašto, stavlja u Srbiju, Paganiju, Zahumlje i Travuniju te Konavle po kriteriju 10-og stoljeća kad su sve te zemlje priznavale bizantsku vlast. Prema tome, ako se sam car nije hvalio da je Bosna od naseljenja srpska, a sigurno bi to vrlo rado učinio,onda kritičkom historičaru ne preostaje drugo nego i na osnovi careva teksta tvrditi da je Bosna od početka bila bosanska.”     

Stvarna državna organizacija Bosne počinje u desetom stoljeću. Ban se tada pojavljuje kao „nosilac organizovane vlasti na određenom relativno omeđenom teritoriju i kao predstavnik te vlasti u spoljno-političkim odnosima Bosne“. Početkom jedanaestog stoljeća Bosna ulazi u „državno-pravne odnose sa Ugarskom, ne kao „skup plemena, nego kao gotova država sa duboko ukorijenjenom tradicijom.“    

Već sada se govori o sasvim drugačijoj historiji Bosne u arhivima evropskih država. Naime, tu se u bezbroj dokaza potvrđuje državno-pravna nezavisnost Bosne od desetog stoljeća i da je njena državnost daleko duža od Srbije i Hrvatske. Oni koji čitaju djela Nade Klaić mogu uživati u njenoj duhovnoj širini i intelektualnosti. 

Nada Klaić u svojoj posljednjoj knjizi o Bosni ima vrhunske opise njene „gospoštine“ u vrijeme kralja Tvrtka: „Njegova starica majka koja je najvjerovatnije bila najsretnija kad je najzad ugledala sina u tolikom sjaju, morala je početi od 'počtene gospoe' gospođa kira Elena, a njegova žena je sada 'gospoja kraljica kira Doroteja'. Sve se dakle na bosanskom dvoru pogospodilo, obuklo u svilu, jer su i vladarski prihodi veći.“

„Tako je Tvrtko, obučen sav u svilu i zlato ušao na velika vrata među evropske vladare kojima zaista ne preostaje ništa drugo nego da ga priznaju. A ugarski kralj sve i daje htio, ne bi ga mogao zaustaviti. Posve razumljivo da ne treba pripisati slučaju to da je Tvrtko nakon Lodovikove (ugarskog kralja) smrti nastavio svoja osvajanja i u njegovim zemljama, prije svega u Hrvatskoj i Dalmaciji i nije se zaustavio dok se nije neposredno pred smrt nije mogao nazvati i kraljem Hrvata i Dalmatinaca... Tvrtkova Bosna se mogla pohvaliti da je najzad njezin najveći sin nosio na glavi nekoliko kruna“, piše na kraju svoje izuzetno zanimljive knjige dr. Nada Klaić.  

Ono što je napisala pred kraj svog života danas je aktuelnije nego ikad. /S. Omeragić/