Kuda idemo: Socijalna i administrativna država za katastrofu

Piše: Sead Omeragić

Koliko je izašlo boraca iz rata, a koliko ih ima sada? Kraj rata dočekalo je 295 hiljada boraca Armije RBiH. Među njima su bile i sekretarice, pravnici, kuharske i sve druge službe itd. Danas, 23 godine nakon rata tvrdi se da ima više od 500 hiljada boraca, uključujući i HVO.        

Već godinama borci na različite načine drže Federaciju kao taoca svojih egzistencijalnih problema. Godišnje se izdvaja 570 miliona KM za boračku populaciju. Radi se o ogromnoj sumi, koja je gotovo trećina budžeta.

Zar ne bi bilo bolje da se Federacija makar i zaduži jednu godinu, da se za istu sumu krene u otvaranje radnih mjesta, da ljudi sami za sebe mnogu privređivati i zarađivati? Više od četvrtine stanovništva Federacije ovim je gurnuto u sivu zonu. Pitanje za vlasti je i zašto se nije išlo na prekvalifikacije i osposobljavanje ljudi za izlazak na tržište. Borci na socijali su danas, nažalost, ušli u godine u kojima su nespremni za bilo kakvo pokretanje biznisa. Ne računajući invalide i nemoćne za rad, većina boraca bi željela za sebe mogućnost da vlastitim trudom i ponosno zarađuje za svoju i egzistenciju porodice. SDA vodi i drži Ministarstvo za boračka pitanja od rata naovamo. Moglo se preduzeti nešto u cilju zapošljavanja ljudi. Nije bilo inventivnosti ni truda da se boračka populacija finansijski podrži i usmjeri u bolju budućnost, a ne da se stalno i nepregledno širi socijalna država. 

Posljedice su sve vidljivije i teže. Federacija je rekorder u Evropi u izdvajanju za socijalne kategorije. Jedno istraživanje od prije četiri godine pokazalo je da Federacija izdavaja 24,45 posto, dakle četvrtinu svih godišnjih prihoda za socijalne potrebe. Republika Srpska izdvaja 21,2 posto BDP-a. Treba li napominjati da moćne socijalne države Skandinavije izdvajaju oko 10 posto svog BDP-a.

Posljednji zahtjevi boraca, kojima se bavi Parlament Federacije, za nekoliko procenata će uvećati ova enormna socijalna izdvajanja. Nema sumnje da je pored ogromnog socijalnog opterećenja država vodila lošu politiku prema boračkoj populaciji. Iz rata su mnogi ljudi, posebno borci izašli psihički slomljeni i fizički gotovo uništeni.

Vlast se ponašala kao da se rat nije ni dogodio. Sjetimo se stravične storije o certifikatima koji su socijalno ugroženi borci švercerima prodavali budzašto, za goli opstanak. Za te papire plaćene mizernim sumama otkupljivane su fabrike, pa je propast bila neizbježna.

Nešto kasnije država je upućivala svoje građane na komercijalne kredite u bankama. To je ona priča o sirotinji kojoj se baci kamen dok pokušava isplivati. U isto vrijeme država je svoje investicione i razvojne banke dala na upravljanje svojim političkim podobnim kadrovima, u suštini osobama sklonim korupciji i kriminalu. Ti su kadrovi od banaka za investicije i razvoj pravili samno nove komercijalne banke u kojima su prednost imali stranački podobni ili oni koji su nekretninama mogli osigurati i garantirati visinu kredita. Propast je bila osigurana.

Država je ipak mnogima majka, a borcima maćeha. Treba ovlašno pogledati u javna preduzeća, u izvršnu, zakonodavnu i svaku drugu vlast i administraciju, gdje su natrpane nove nepotističke i stranačke mlade snage, dok većina boračke populacije jedva sastavlja kraj s krajem. Ako dvadeset i tri godine nije bilo dovoljno za rješenja, svaka sljedeća godina će biti dovoljna za katastrofu.