Francuska veza i potezi Antonettija: Neobjašnjivo zdravom razumu

Piše: Sead Omeragić 

Da li su neki vladajući evropski režimi pripremili veliku revizionističku aferu pred međunarodnim sudom. Naime, nakon ispada što ih je smjenom sudija napravio Jean Claude Antonetti, nekadašnji osumnjičenik francuskog pravosuđa, a onda iznenada sudija Tribunala i Mehanizma međunarodnih sudova u Hagu, počelo je tiho srpsko slavlje. Potezima Antonettija, po svemu logičnom, pripremljeno je sudsko oslobađanje Karadžića i Mladića. Značilo bi to kraj međunarodne pravde, jer dolazi kao nevjerovatan prevrat, nakon 25 godina uspješnog rada jednog međunarodnog suda.       

U Bosni su se u bezbroj navrata tokom rata uvjerili u ničim objašnjivu francusku odanost srpskoj stvari. Ako bi bosanski oficiri pokrenuli operaciju, odmah bi im se na putu našli francuski oficiri UNPROFOR-a. Prvo bi ih odvraćali od akcije, a onda bi hitno obavijestili srpsku vojsku o namjerama Armije RBiH. Bilo je to zlatno pravilo. Kad su jedinice Armije pretrpjele prve poraze i gubitke, nego se sjetio da svoje akcije sakrije od Francuza. Drugi bi oficiri često prijavili akciju francuskom ili engleskom UNPROFOR-u i onda udarili na drugo mjesto. Uvijek bi to bilo korisno i efikasno jer bi srpske jedinice nagomilale snage na najavljenom pravcu djelovanja.   

Francuski kontingent u mirovnoj operaciji u BiH je izgubio 45 vojnika. Jedan je stradao u saobraćajnoj nesreći, a 44 su stradali u sukobu sa srpskom stranom. Po nekim francuskim izvorima, bilo je, čak, 56 poginulih vojnika.     

Čak je i antibosanski natrojeni generalni sekretar UN-a Butros Gali optužio engleske i francuske generale da ne služe pod zastavom UN-a nego su odani samo svojim politikama. Remy Ourdan je u Mondu, na današnji dan 26. oktobra 1994. godine zapisao da je general Jean – Rene Bachelet za svoju pročetničku politiku u Bosni dobio podršku generala Bernarda Janviera i De Laprslea. Za Bacheleta su i sami francuski  vojnici tvrdili da još samo nije pucao na Bosance sa srpske strane.  

Ne treba ni napominjati na stotine sramotnih istupa generala Philipa Morillona, navodno francuskog heroja, a u suštini čovjeka koji je nevolju, posebno u istočnoj Bosni  pravio mnogo gorom nego što je trebala biti.  

„Ipak, neki generali, kao što je Jean Cot i belgijski general Francis Briquemont, koji su shvatili pravi cilj rata protiv BiH, odbili su da na ljestvicu stave fašističke krvnike i njihove žrtve“, bilježi Andree Michel u svojoj knjizi Pravda i stina za Bosnu i Hercegovinu. General Jean Cot kaže u decembru 1995, tek što se rat nije ni ohladio: „Treba početi rekonstrukciju Sarajeva. U izvanrednom otporu ovog naroda, u ovom gradu se može pronaći simbol Bosne i Hercwegovine, drugim riječima multikulturalno društvo“, zapisao je ovu izjavu generala Cota novinar Francis Lafon u „Le Paysu“.

Ovo su slučajevi francuske izdaje, ponajviše protiv tih svojih ljudi na terenu.

Sve vrijeme Amerikanci su se uvjeravali da sa Francuzima teško ide kad su Srbi u pitanju. Visokopozicionirani francuski mirovnjak, pukovnik Patrick Barriot, bio je toliko uvjeren u srpsku stvar da je kod kuće postao „ambasador“ Srpske Krajine u Hrvatskoj, napisao je francuski novinar Remy Ourdan u Le Mondu. Simpatije prema Srbima sezale su sve do samog političkog i vojnog vrha. Francuski major Pierre-Henri Bunel, primijećen je u jednom brisleskom  restoranu kako srbijanskom vojnom obavještajcu predaje NATO planove za bombardovanje. Na suđenju će Bunel tvrditi da je postupio prema usmenim instrukcijama svoje vojne službe. To je kasnije odbačeno, a Bunel je osuđen na pet godina zatvora.   

Dugo vremena je pripremana velika operacija „Ćilibarska zvijezda“ u kojoj se trebalo uhapsiti Karadžića i četrdeset drugih osumnjičenika. Plan je bio ambiciozan, ali ga je upropastio 28 godina stari oficir Herve Gourmelon. „Afera Gourmelon“ će napraviti napetosti u francusko-američkim odnosima u Bosni. Gourmelon je došao u Sarajevo 1995. godine i bio je određen od svojih oficira kao ključni čovjek za vezu sa vođama bosanskih Srba. Već je tokom rata u Sarajevu bio u snagama UN-a i tu ostao, uključivši se u snage NATO-a. Poznati enegleski novinari  publicista Julian Borger ga opisuje u svom vrhunskom djelu „Krvnikov trag“ kao „plavokosog, šarmantnmog čovjeka, koji nije podložan vojnim pravilima. Živio je u stanu u gradu, a ne u francuskoj kasarni. Bio je veoma kultiviran i esteta kojemu su satima na rapolaganju ispijanja kafe i razgovori o književnosti i umjetnosti .“

Po činu je bio major. Kad su stvari pošle po zlu, francuske obavještajne službe – i vojna i cvilina - tvrdile su da on nije njihov pripadnik.

Gourmelon  je imao bolje veze na Palama nego iko drugi u SFOR-u. Sa Karadžićem se sastajao jednom mjesečno i slao izvještaje u kojima ga je nazivao Teddy.

„CIA je bila sumnjičava prema Gourmelonovom zapanjujućem uspjehu i njegovom očigledno prijatnom odnosu s vođama bosanskih Srba. Stanica CIA-e u Sarajevu stavila je tog urbanog Francuza pod nadzor i došla do zaključka da obavještajne informacije idu uglavnom u pogrešnom pravcu. Činilo se da Gourmelon više odaje dragocjene informacije, nego što ih dobija. Svaki put kad je bio planiran prolazak sigurnosnih snaga SFOR-a kroz Pale francuski major bi se cestom od Sarajeva do Pala odvezao u planine u svom Golfu u posjetu srpbijanskim zvaničnicima, s druge strane linije fronta“, piše Borger.

Nakon što mu je pretresen stan, CIA je imala dokaze da on odaje povjerljive depeše. Svi ti dokazi osvanuli su na stolu generala Wesleya Clarka, komandanta snaga za Evropu. Clark je odmah otišao kod francuskih kolega. „Imate špijuna u svojim redovima“, vikao je na njih. No Pariz je vjerovao svom čovjeku i poslao ga natrag u Bosnu 1997. godine.

U Sarajevu je Gourmelon ubrzo napravio poveliki problem.  Prijavila ga je maloljetna Bosanka kao napadača. Dokazi su sadržavali fotografije nasilništva pa i ugriza za butinu. Gourmelon je morao odmah napustiti Bosnu.  

Antonettijevi potezi nisu neobični i kad je francuska politika u pitanju. Pokazuju to brojni stavovi čak i oko formiranja i rada Suda u Hagu. Ministar odbrane Francuske Alain Richard je 2000. godine dao izjavu američkom novinaru Chucku Sudeticu rekavši da je Tribunal „predstava“:

„Suđenje Karadžiću bilo bi suđenje nedosljednosti, kontradikcijama, neuspjesima i hipokriziji cijelog zapadnog svijeta. Ako se Mladić izvede pred sud, njegovi advokati će moći pozvati za svjedoke pola francuske vojske koja je služila u Bosni tokom rata...“

Ovo što se događa u Međunarodnom sudu u Hagu je neobjašnjivo zdravom razumu.