Zabrinutost članova Evropskog parlamenta iz Hrvatske

Piše Ivo Komšić

U situaciji kada je hrvatska i evropska demokratska javnost zabrinuta rastućim nacionalizmom u Hrvatskoj, koji prerasta u neonacizam, i na što je hrvatska vlast u više navrata upozorena, članovi Evropskog Parlamenta iz Hrvaske su zabrinuti rezultatima proteklih izbora u Bosni i Hercegovini. Tu svoju zabrinutost su iskazali pismom svim zvaničnicima EU zahtijevajući da se o tome raspravlja na sljedećoj sjednici Vijeća za vanjske poslove Evropske komisije. To bi, valjda, trebalo evropskoj i domaćoj javnosti odvratiti pozornost sa svih gorućih problema koje ta zemlja ima, od propasti brodogradnje, neprihvatljive mirovinske reforme do kriminala vladajuće stranke i njenih najviših dužnosnika koje je sud dokazao. To pismo koje su potpisali, uz časni izuzetak, i liberali, i socijal-demokrati, i konzervativci (koji sebi tepaju „narodnjaci“), i okorjeli nacionalisti, treba konačno hrvatskoj i evropskoj javnosti pokazati i dokazati hrvatsko političko jedinstvo i odlučnost u zajedničkom djelovanju. To što je jedinstvo postignuta na račun druge države, njenog političkog suvereniteta i integriteta, potpuno je nevažno. Ne treba se čuditi ako bi to bilo proglašeno najvećim političkim uspjehom u susjednoj zemlji u zadnjih nekoliko desetljeća. Takvo jedinstvo nije postojalo ni u vrijeme Franje Tuđmana, kada je cijela hrvatska opozicija bila protiv njegove politike podjele BiH, čak neki tadašnji najviši dužnosnici HDZ-a. Sa ovom posljednjom demonstracijom hrvatskog jedinstva u grobu se ne prevrću samo Račan, Savka, Tripalo, Gotovac, Stipac, Ivan Supek, Špegelj i vjerovatno mnogi drugi, nego i Franjo Tuđman koji je nenadano spojen sa „stokom sitnog zuba“. Sve te hrvatske političke akrobacije ne bi za nas bile zanimljive (radi se o drugoj državi) da se ne odigravaju na račun naše države, naše zemlje, našega društva, jedinoga u kome živimo.

„Zabrinutost“ hrvatskih parlamentaraca nije isprazna, to je „zabrinutost rezultatima proteklih izbora u BiH“, na kojima se birao i član Predsjedništva BiH „iz reda hrvatskog naroda“. U svakoj demokratskoj državi, posebno evropskoj, ovakva vrsta zabrinutosti bila bi označena kao nepriznavanje izbornih rezultata, i to ne zbog neregularnosti, izbornih prevara i krađa, već radi rezultata. Evropskim funkcionerima je dato na znanje da su njihove kolege iz Parlmenta nezadovoljni izbornim rezultatima, i to treba biti predmet rasprave u tijelima Parlamenta. Svaka rasprava ima neki cilj, ona okončava zaključcima; znači li to da će Evropski Parlament na zatjeve iz ovoga pisma poništii naše izbore i rezultate proglasiti nevažećima? Ili je to samo još jedna blamaža hrvatske politike pred svijetom.

Posebno je zanimljivo u tom pismu ponavljanje sinagme „iz reda hrvatskog naroda“. Za njih nije bitno što ta odredba nigdje ne postoji u našem Ustavu, oni se drže one Gebelsove da i laž postaje istinom ako se uporno ponavlja. Ali ta sintagma upućuje na hrvatsku političku percepciju našega, bosanskohercegovačkog društvenog i političkog stanja; oni nas vide svrstane u etničke redove, u svakoj situaciji, pa i u izbornoj proceduri u kojoj su narodi zbijeni u redove iz kojih onda biraju svoje. Ne znam kako će evropska demokratska javnost izaći na kraj s tom percepcijom i kako će je ocijeniti na svojoj raspravi.

Kada su u pitanju činjenice koje se navode u pismu, dovoljno je navesti samo one koje su lako provjerljive analizom izbornih rezultata i popisima stanovništva. Tvrdi se kako je kandidat HDZ-a za člana Predsjedništva BiH dobio preko 80% glasova hrvatskog biračkog tijela, iz čega, valjda, treba proizaći njegov legitimitet. Po popisu stanovništva iz 2013. godine, u Federaciji BiH živi oko 500 hiljada Hrvata. S obzirom na starosnu strukturu, hrvatsko biračko tijelo se procjenjuje na oko 400 hiljada. Dragan Čović je dobio oko 140 hiljada glasova. Od kojeg od ova dva broja je 140 hiljada 80%? Dragan Čović je dobio podršku oko trećine hrvatskih birača, ništa više. Kakav je onda njegov legitimitet? Ne treba ovom prilikom ulaziti u analizu zašto Hrvati nisu izašli u većem broju na izbore i zašto ga nisu izabrali. I gdje su danas ti Hrvati koji su trebali izaći na izbore i koja je odgovornost Čovića za takvo stanje. (HDZ je na vlasti u BiH preko 25 godina).

Ovim dezinformacijama i otvorenim lažima želi se prikriti stvarno stanje unutar hrvatskog naroda u BiH, unutarnja neravnopravnost naroda koji živi u različitim područjima zemlje i ima najveću disperziju, i za to okriviti druge, prikazati svijetu to kao dekonstituciju naroda i nacionalnu neravnopravnost. Cilj te politike je nacionalizacija teritorije i to tamo gdje je narod najhomogeniji, bez obzira na broj. To je smisao „hrvatske izborne jedinice“ koja se zagovara ( da tobože hrvati ne bi bili nadglasani), što je uvod u treći entitet, tj. u daljnje podjele BiH. Po zadnjem popisu, na teritoriju koji se želi zaokružiti kao hrvatski entitet, živi nešto više od trećine Hrvata BiH (oko 200 hiljada od 500 hiljada). Zašto Hrvati koji žive u Sarajevskom, Tuzlanskom, Srednjobosanskom, Zeničkom, Posavskom i drugim  kantonima, i u Republici Srpskoj, manje vrijede od onih koji žive u Livanjskom, Zapadno-Hercegovačkom, Mostarskom. Zašto se prestrukturiranjem Doma naroda Federacije BiH žele obespraviti Hrvati koji su u manjini u područjima gdje žive, i to u odnosu na Hrvate iz područja gdje su većina. Ili je cilj toga prestrukturiranja obespraviti druge narode koji žive u područjima sa hrvatskom većinom. Rezultat je isti u oba slučaja: svi se pretvaraju u nacionalne manjine. To rade oni kojima su puna usta konstitutivnosti naroda na cijelom području BiH. To je stvarni smisao zahtjeva za promjenu Izbornog zakona BiH, na čemu insistira HDZ i radi čega je podnesen zahtjev Ustavnom sudu da ocijeni ustavnost tog Zakona. Hrvatski parlamentarci su trebali, barem iz pristojnosti kao pripadnici najvišeg evropskog zakonodavnog tijela, pročitati mišljenje Venecijanske komisije – Evropske komisije za demokraciju, kao savjetodavnog tijela Vijeća Evrope koje se bavi specijalno ustavnim i izbornim pitanjima i djelovanjem demokratskih institucija. To mišljenje je veoma jasno kada se radi o dvodomnim parlamentima kao što je Parlament Federacije BiH. „Metoda biranja drugog doma zavisi od konteksta, svrhe drugog doma i historijske tradicije dotične zemlje – to su ključne kontekstualne odrednice. Nije po sebi nedemokratski da postoji drugi dom koji ne predstavlja stanovništvo proporcionalno.“ Dalje, Venecijanska komisija konstatira: „Koncept jednake snage glasa i proporcionalnost se ne odnose na posebne dijelove zakonodavnih tijela BiH koji su zamišljeni da predstavljaju konstitutivne narode, te su i kreirani da ispune jedinstvene specifičnosti Bosne i Hercegovine.“ Očito je da su članovi Venecijanske komisije, sve ugledni svjetski stručnjaci i profesori ustavnog i izbornog prava, više vodili računa,u definiranju svoga stava, o našim specifičnostima nego naši susjedi, parlamentarci. Te specifičnosti su vodile, također, ondašnjeg Visokog predstavnika Wolfganga Petritscha, da donese i nametne Ustavne amadmane koji su omogućili da iz svake federalne jedinice bude po jedan predstavnik konstitutivnog naroda u Domu naroda Federacije. To je odraz etničke izmiješanosti našega stanovništva po cijeloj BiH, što se uništavalo provedbom ideje o „humanom preseljenju“, zločinima i genocidom.

 Ravnopravnost naroda je garantirana Daytonskim Ustavom BiH a predstavlja konstitutivnu volju naroda i građana države. To je utvrđeno u Preambuli Ustava: „Bošnjaci, Hrvati, Srbi, kao konstitutivni narodi ( u zajednici s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine.“

Dalje, Ustav je nedvosmislen:“ Bosna i Hecegovina je demokratska država koja funkcionira u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora“.

Potpisnici pisma se pozivaju na „duh Daytona“ i pokušavaju naš Ustav tumačiti iz tog „duha“. Nesaznatljivo je koji to „duh“ lebdi nad našim Ustavom po kojemu je narod u izborima sabijen u etničke redove, ili obezvrijeđen u izboru za najviša zakonodavna tijela, zavisno od područja u kojemu živi. Jeli to taj „duh“ koji nam kaže da u Dom naroda Federacije treba biti birano manje Hrvata iz područja s bošnjačkom većinom nego iz područja s hrvatskom većinom, kako to zahtijeva HDZ i čime već ucjenjuje uspostavu vlasti u Bosni i Hecegovini nakon izbora. Time nisu zabrinuti hrvatski parlamentarci u EU već rezultate naših izbora prikazuju kao destabilizaciju stanja u cijeloj regiji, ne samo u našoj zemlji. „Duh“ na koji se pozivaju hrvatski parlamentarci jeste duh strave, ali smo mislili da je on upokojen u Daytonu. To je bio „duh Karađorđeva“ koji je Posavinu prebacio pod administraciju Republike Srpske i u kojoj danas živi oko 20 hiljada Hrvata od 200 hiljada prije rata (popisi iz 1991. i 2013.godine). To je onaj „duh“ koji je pod administraciju Federacije stavio Drvar, Grahovo, Glamoč, gdje su živjeli Srbi, samo da bi se ostvario „povijesni interes hrvatke države i naroda“ i podebljala tzv. hrvatska kifla. Žele li hrvatski parlamentarci vratiti taj „duh“ i nama i Evropi.

Kada se hrvatski parlamentarci pozivaju na potpis Franje Tuđmana na Daytonski sporazum, onda moraju znati da se Hrvatska država obvezala na poštivanje našeg Ustava, na teritorijalnu cjelovitost države i njen suverenitet na svakom pedlju zemlje i da tim potpisom nije stekla nikakva prava izvan onih koja se reguliraju međusobnim sporazumima.

Bosni i Hercegovini je dragocjena pomoć na putu ka EU, i od Hrvatske i od drugih zemalja. Ali taj put ne vodi preko partnerstva Dodika i Čovića jer jedan osporava i odbacuje taj put, a drugi taj put ucjenjuje zahtjevima koji odgovaraju njemu i njegovoj stranci koja predstavlja samo trećinu Hrvata BiH. Da li ovaj savez predstavlja „ uznemirujuću, destabilizirajuću neizvjesnost“ ili rezultati naših izbora? Ako su parlamentarci upozorili na opasnosti centralizma i separatizma, začudo da nisu to prepoznali u ovom savezu, koji nije od jučer. Dodik je od RS već napravio autokratsku tvorevinu, koju kao takvu želi separirati od BiH; Čovićeva „izborna jedinica“ je sinonim za treći entitet, odosno obnova separatističke ratne tvorevine „Herceg-Bosne“ , koju je već nekoliko puta javno zazivao. Jasno je da hrvatski parlamentarci to ne vide kroz maglu koju neprestano širi hrvatska vlast nad BiH i koju pojačavaju hrvatski mediji (čast rijetkim izuzecima). Ali bi barem trebali znati, kao članovi Evropskog parlamenta, koji je to pravi put do EU.