Ko je Carlos Branco negator genocida u Srebrenici: Rezervni general u dubokoj pozadini

Pripremio: Sead Omeragić

General-major portugalske vojske (rezerva) Carlos Martins Branco magistrirao je na Vojnim naukama na Vojnoj akademiji u Lisabonu. Doktorsku tezu o rješavanju sukoba završio na Evropskom univerzitetskom institutu u Firenci (Italija). Od 1994. do 1996. godine bio je zamjenik u Štabu UN-a u Zagrebu. On se obavještajno i analitički bavio Bosnom i Hercegovinom. Ko je njega obavještavao, posebno je pitanje. Prošle godine Carlos Branco je objavio knjigu „Rat na Balkanu, džihadizam, geopolitika, i dezinformacija“, u kojoj je negirao genocid u Srebrenici.

Ovih dana dao je intervju za srpske medije, koji su objavili da je ovaj Portugalac „ostavio BiH u šoku“. Može li se neko poput Carlosa Branca uopšte čuti u BiH? I šta ovaj narod može iznenaditi ako dolazi od „dobro podmazanih“  srpskih lobista?    

Kada je 1998. godine vojni posmatrač general Carlos Martins Branco napisao tekst „Je li genocid u Srebrenici prevara“, sve srpske ektremističke organizacije za negiranje genocida u BiH i izmišljanje bošnjačkog terorizma,  počinju ga masovno citirati u svojim islamofobičnim zavjerama i raznovrsnim propagandnim jurišima na ovu državu.  

Carlos Martins Branco odmah se uvodi u antibosanske grupe, među kojima je prva 'Research Grop Srebrenica', gdje su se našli svi srpski lobisti poricatelji u stotinama navrata dokazanog i presuđenog genocida: Edward S. Herman, Tim Fenton, Milan Bulajić, Phillip Corwin, Diana Johnstone, Vera Vratuša, Milivoje Ivanišević,  George Bogdanić, Michael Mandel, Philip Hammond, Zoran Stanković, Srboljub Živanović...

Činjenica je da Carlos Martins Branco, koji je napisao knjigu o Srebrenici, zločinima u Sarajevu, gdje tradicionalno dovodi u pitanje granatu ispaljenu na Markale. Dakle, niko pa ni portuglaski rezervni general se ne pita odakle je došlo milion i po granata koje su ubile više od 10 hiljada Sarajlija, a glavni grad BiH pretvorile u veliku ruševinu. Problem je i u Portugalu samo ova što je pala na Markale. Carlos Branco nije nikada kročio ni u jednu od ratnih zona gdje je grmilo, niti je tim kriznim žarištima prišao na udaljenost manju od 200 kilometara. Sve što je dobio bilo je zabilježeno rukom drugih ljudi sa terena i to vrlo problematičnog porijekla. Naime, postojala su tri komandna mjesta za izvještaje posmatrača u Srebrenici. Jedno je „prosijavano“ u Tuzli, drugo u Sarajevu, a treće u Zagrebu, gdje je u Ilici, u savršenom miru i skladu, sjedio i Carlos Branco i sve te „prosijane“ informacije sklapao u svoja buduća revizionistička nedjela. Radio je to u susjedstvu jedne druge osobe, nipošto omiljene u Bosni i Hercegovini - svog šefa Jasushia Akashia.         

Carlos Branco, portugalski službenik UN-a, tvrdi da je broj od 7.000 žrtava "korišten u manipulativne i propagandne svrhe". Napisao je 1998. godine: "Nema sumnje da je najmanje 2.000 bosanskih Muslimana umrlo u borbi protiv Vojske RS, ali to nije genocid.“  

Carlos Branco, od mnogih službenika UN-a označen kao osoba sumnjivog kredibiliteta, kao jedan od ključnih argumenata u svom negiranju genocida naveo je 3000  osoba koje se vodile kao nestale, a našle su se na spisku birača na izborima 1996. godine. Rat je tek stao, a bageri u prekopavanju sekundarnih, tercijarnih i inih grobnica mrtvih Srebreničana tada još nisu počeli. Bila je to jedna od najstravičnijih manipulacija žrtvama Srebrenice, koju je jeftino i nemoralno od srpske propagande prihvatio portugalski general Carlos Branco.        

Dakle, može se s pravom posumnjati da je u pitanju lobistički novac. Carlos Branco je čovjek kojega ama baš niko od ozbiljnih ljudi koji su se bavili zločinom u BiH i posebno genocidom u Srebrenici,nije spomenuo niti će ga ikada spomenuti u svojim knjigama sjećanja. Nije čak bio ni sporedni lik u svom analitičkom kutku u Zagrebu. Iako je bio zamjenik šefa operacija UNPF (Zaštitne snage UN-a), čitav njegov posao neki su poznavaoci stanja u UN-u smjestili u rang pozorišnog gledaoca. Kao general čiji je posao na nivou teatarske analitičke kritike, nikada nije bio kvalifikovan da govori u ime Ujedinjenih nacija.

Nije bio važan ni Tribunalu u Hagu (ICTY-ju). Jedva da su ga i oni spomenuli i to zbog njegovih lažnih tvrdnji.   

Na zahtjev Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), visoki oficir Ujedinjenih nacija, pukovnik Joseph Kigori  (Džozef) svjedočio je o događajima u Srebrenici i oko enklave. On je potvrdio da su jedinice bosanske armije u Srebrenici zapravo bile razoružane od teškog artiljerijskog oružja. Isto se ne može reći za srpske jedinice oko Srebrenice koje su stalno namjerno kršile sporazum o demilitarizaciji iz 1993. godine. Srbi oko Srebrenice nikada nisu demilitarizovani. Pukovnik Joseph Kingori je svedočio da je oko Srebrenice bilo oko 700 vojnih posmatrača. Interesantno je da je samo jedan vojni posmatrač general Carlos Martins Branco, preuzeo na sebe pisati o genocidu i negirati ga. On koji nikad nije kročio u tragediju Srebrenice.

Posmatrači UN-a u se sjećaju da je najviši među njima, koji je stigao u Srebrenicu, bio šef iz tuzlanskog ureda, oficir iz Bangladeša.  

Najzanimljiviji dijelovi Kigorijevog svjedočenja došli su kada je advokat odbrane u slučaju tužilac protiv Vujadina Popovića i drugih krenuo u iznenadno ispitivanje pukovnika oko Carlosa Martina Branca:

„Pogledajte prvi paragraf, treća rečenica: "Ja sam bio zamjenik šefa operacija UNMO-a – Carlos Martins Branco". Da li vam je poznato to ime?

Pokazalo se da Carlosa Branca malo ko poznaje, jer nikada nije bio tamo gdje je grmilo, dakle u vrijeme rata u BiH. Kigori je progovorio o brojnim diskreditovanim tvrdnjama koje je Carlos Martins Branco napravio tokom pisanja izvještaja u svom uredu u Zagrebu. Te tvrdnje odnose se na kontroverzna pisanja o napadima bosanske armije na militarizovana srpska sela oko Srebrenice, kada se govorilo o "teškim žrtvama među srpskim civilnim stanovništvom". Ujedinjene nacije su već zaključile da su tvrdnje Srbije o bošnjačkim napadima na srpska sela obična laž. Ustvari dobro naoružana srpska sela oko Srebrenice su neprestano napadala na Srebrenicu.

Vojnici bosanskih Srba razdvojili su bošnjačke porodice, prisilno protjerivali 25.000-30.000 ljudi, najmanje 8.372 dečaka, muškaraca i staraca likvidirali ih. Suprotno tvrdnjama Karla Martina Branca pukovnik Kingori je potvrdio da nije vidio navodne "teške žrtve" među stanovništvom bosanskih Srba oko Srebrenice.

Preciznije, pukovnik Joseph Kingori je izjavio da i drugi američki vojni posmatrači također nisu videli ništa što bi moglo da doprinese pretjeranim pričama Carlosa Branka o bošnjačkim napadima na srpska sela oko Srebrenice.

Svjedoci, i drugi UN-ovi posmatrači oko Srebrenice su potvrdili da bilo kakve izvještaje nisu slali o navodnim ubijanjima Srba oko Sreberenice. Nisu mogli potvrditi odakle takve informacije Carlosu Brancu.  Bila je to samo jedna od izmišljotina ovog zagrebačkog analitičkog moljca.       

Carlos Martins Branco u svom negiranju genocida govori godinama o dvije hiljade žrtava. Rezultati ozbiljne institucije kakva je Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP), je donedavno otkriven identitet 6.186 žrtava genocida u Srebrenici. Banka DNK uzoraka krvi uzetih od ICMP-a podržava procjenu 8.100 žrtava genocida u Srebrenici.

U nizu nevjerovatnih psihijatrijskih tvrdnji Branca imaju i oni upiti: Zašto se 28. divizija nije branila? Zašto Muslimani Srebrenice nisu upotrijebili teško naoružanje. Pukovnik Kingori je to objasnio jednom rečenicom pred Tribunalom: „Jer su im uzeli svo oružje, pa i lično naoružanje.“    

Knjiga Carlosa Branca će biti prevedena na srpski i objavljena sljedeće godine. Portugalski general je ugurao sebe u revizionističko smeće, kakvo imamo priliku podnositi od kraja rata do danas. Naravno, genocid u Srebrenici nije stvar bilo čijeg mišljenja; to je sudska činjenica koju je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju priznao, a potom i Međunarodni sud pravde.