Sahranjen Amos Oz, veliki književnik i zagovornik mira između Jevreja i Palestinaca

TEL AVIV, (Patria) - Veliki izraelski romanopisac Amos Oz sahranjen je posljednjeg dana 2018. godine u kibucu Huldi, u kojem je proveo značajne godine svoga života. Prije same sahrane njegov je lijes bio izložen u pozorištu Tzavta u Tel Avivu, kako bi mu brojni poštovatelji mogli odati posljednju počast.

Umro je 28. decembra u 79. godini života. Oz je bio veliki umjetnik, ali imao je i važniju ulogu. Bio je jedan od najvećih zagovornika mirovnog rješenja izraelsko-palestinskog pitanja.

Amos Oz na Bliskom je istoku bio krajnje tvrdoglav i baš stoga silno važan glas razuma. Pacifističke ideje i građanski aktivizam obilježile su njegov rad koliko i romani, ta fikcija koju je tako vješto stvarao.

Intelektualac i profesor koji je dobro poznavao historiju vlastitog naroda i njegovih susjeda, pisac koji je pišući najčešće o porodicama, progovarao o prostoru Bliskog istoka, židovskoj kulturi, ali i ljudskoj prirodi općenito, Oz je u svojoj zemlji, a i globalno bio jedan od najglasnijih zagovornika mirnog rješenja arapsko-židovskog sukoba. Bio je među osnivačima pokreta Mir sada, desetljećima obrazlagao i govorio o ideji o dvije države i vraćanju Zapadne obale i Gaze Palestincima. 

“Oz i David Grossman, kolege po peru i prijatelji po uvjerenju, spadaju među pisce koji svojim knjigama na više raznih slojeva oplemene čitatelja, a svaki intervju napravljen s njima novinaru je, u nekom trenutku - nalik meditaciji o zlu i dobru”, napisala je za Oza novinarka Jutarnjeg lista Karmela Devčića, koja je imala priliku raditi intervju s ovim velikim književnikom i čovjekom.

I iako ni jedan od spomenute dvojice nije imao sreće prečesto gledati da u životu pobjeđuje dobro, niti jedan od njih nikad nije prestao vjerovati da je to, na kraju, ostvarivo i moguće. Da na kraju, ipak, biva - dobro. 

U intervjuu koji je Amos Oz dao Karmeli Devčić prije dvije godine, na pitanje je li ikad izgubio vjeru u to da će jednog dana živjeti u miru, jedni pored drugih, Židovi i Palestinci, bez razmišljanja, iste je sekunde odgovorio:

“Nikad. Ne. Nikad. Imao sam četrnaest ili petnaest kad sam shvatio da je glavni izbor koji čovjek u životu ima izbor između kompromisa i tvrdoglavog fanatizma. Tako je to ne samo u politici, nego u životu općenito, u braku, u odgoju djece. Vjerujem u kompromis. I u politici i u privatnom životu. Kad kažem kompromis, ne mislim na kapitulaciju. Ne mislim na ono ‘okreni i drugi obraz’. Kompromis znači da se s drugim sretnete negdje na pola puta.”

Komentirajući aktuelna revizionistička zazivanja u Hrvatskoj, porast popularnosti desničarskih stranaka diljem Evrope, jačanje antisemitizma, ksenofobije općenito, Oz je tada za Jutarnji list kazao: 

"Hitler i Staljin dali su nam poklon, iako to nisu namjeravali, ali tako je ispalo. Šezdeset se godina, negdje i duže, puno, puno ljudi u mnogim zemljama osjećalo posramljenima pri samoj pomisli na ideje rasizma. Bilo im je neugodno biti antisemitima, biti nasilnima, bili su obazrivi prema ljudskom životu. Bilo je to zbog šoka koji su Staljin i Hitler darovali zapadnom svijetu. Bojim se da se taj poklon Staljina i Hitlera izlizao. Mračni dijelovi ljudske prirode ponovo kroče na prednji dio pozornice. Sve je više onih koji znaju sve manje o onome što su nam ostavili Staljin i Hitler”.

Često je podsjećao da je sukob Židova i Palestinaca tragedija, da to nije crno-bijela priča o dobrima i lošima. Objašnjavao je i jednima i drugima, baš kao i ostatku svijeta, da niko od njih, ni Židovi niti Palestinci - nemaju gdje otići, da su na neki način svi tamo u pravu, da svako ima pravo na taj komad zemlje i da zato i nema druge opcije negoli operacionalizirati ideju o dvije države. Kad-tad, vjerovao je Oz, to će se ostvariti.

Amos Oz pomaže palestinskim ženama u branju maslina

Amos Oz rastao je kao sin jedinac uz roditelje, evropske Židove i intelektualce, u malom stanu, uz police pretrpane knjigama. I otac i majka bili su poligloti, otac je bio magistar književnosti koji je uzalud priželjkivao mjesto predavača na Hebrejskom univerzitetu.

Majka Amosa Oza, Fania, pred rat u Evropi napustila je praški univerzitet i došla sama u Jeruzalem, na studij hstorije i filozofije. Puno godina kasnije, duboko depresivna, ne uspjevši se naviknuti na život u Jeruzalemu i prihvatiti da se morala odreći svojih ambicija, izvršila je samoubistvo kad je sinu bilo dvanaest. Taj odlazak duboko će obilježiti njegov život, utjecat će i na odnos sina i oca, to je tema o kojoj Oz piše u “Priči o ljubavi i tmini”.

S četrnaest se odselio u kibuc, makar za to nije imao podršku oca i rođaka. U to je doba, želeći se distancirati od oca, njegovo prezime Klausner zamijenio s Oz, što znači hrabrost. Pojednostavljujući stvari, naravno, znao je reći da je, možda i njemu, ocu desničaru u prkos i toj militantno orijentiranoj nacionalističkoj porodici, postao ljevičar.

Baka i djed, očevi roditelji, u Palestinu su se doselili 1933. iz Vilniusa, gdje su tigli 1921., nakon Oktobarske revolucije, bježeći pred komunistima. Baka Šlomit Klausner u njihovoj je kući u Odesi za dobrih godina prije selidbe držala književni salon. Dolazili su i pjesme govorili Hajim Nahman Bialik i Černihovski, raspravljalo se o obnovi hebrejskog jezika i književnosti. Očev stariji brat David ne slijedi roditelje, ne seli se u Palestinu, ostaje u Evropi. Njega, docenta na Univerzitetu u Vilniusu, i cijelu njegovu porodicu ubit će nacisti. Po njemu je Oz nazvao svog sina, Davida.

U “Ljubavi i tmini”, pišući o stricu Davidu, među ostalim kaže da su Židovi bili prvi eurofili, prvi “osviješteni Evropljani”, a danas je Evropa puna Evropljana, eurofila … 

“Svi ostali bili su panslavenisti, pangermanisti ili obični latvijski, bugarski, irski, slovački patrioti. Jedini Evropljani u čitavoj Evropi dvadesetih i tridesetih godina bili su Židovi. Moj tata je uvijek govorio da u Čehoslovačkoj žive tri naroda - Česi, Slovaci i Čehoslovaci, koji su zapravo Židovi. U Jugoslaviji su Srbi, Hrvati, Slovenci i Crnogorci i samo šačica Jugoslavena”. 

Odrastajući u Jeruzalemu 1940-ih i početkom 1950-ih, Oz je s roditeljima često odlazio u kuću Šmuela Josefa Agnona, koji je nešto kasnije, 1966., Nobela za književnost podijelio s njemačkom pjesnikinjom židovskog porijekla Nelly Sachs. Vrzmajući se oko oca, slušao bi kako Agnon s njime razgovara o književnosti i politici. Kad su Amosu Ozu u novinama “Davaru” objavili prve priče, tada mladić, sakrio je novine pod džemper i, uzbuđen, otišao moliti Agnona za mišljenje. U autobiografskoj “Priči o ljubavi i tmini” o tome kaže: “Naposljetku se nisam usudio, bojao sam se da ga ne zagnjavim, i iz njegove sam kuće otišao s velikim trbuhom, kako sam i došao. Ili s nadutim džemperom. Tek mnogo godina kasnije, kad su moje priče ‘Gdje šakali zavijaju’ izašle u tvrdom uvezu 1965., skupio sam hrabrost i poslao mu ih”.

Počinje objavljivati 1960-ih. Autor je, među ostalim, romana “Moj Michael”, “Planina lošeg savjeta”, “Crna kutija”, “Fima”, “Pantera u podrumu”, “Isto more”, “Priča o ljubavi i tmini”, “Rimovanje života i smrti”, “Juda”. Brojni su njegovi esejistički naslovi, “U zemlji Izraela”, “Izrael”, “Palestina i mir”, “Kako izliječiti fanatika”. U jednom od eseja, Oz koji je vjerovao da je književnost neka vrsta protulijeka fanatizmu, piše: “Bit fanatizma leži u želji da prisilom promijenimo druge ljude. Poznata težnja da poboljšamo svoga susjeda, prepravimo supružnika, ili da programiramo svoje dijete, ili da pokažemo svome bratu pravi put, radije no da ih ostavimo takvima kakvi jesu.

“Često se fanatik više zanima za tebe no za sebe sama. Želi spasiti tvoju dušu, želi te izbaviti, želi te osloboditi od grijeha, od pogreške, od pušenja, od tvoje vjere ili bezvjerja, želi poboljšati tvoje prehrambene navike, ili te izliječiti od ovisnosti o piću ili glasanju. Fanatiku je jako stalo do tebe, uvijek ti se vješa oko vrata jer te iskreno ljubi, ili te hvata za grlo u slučaju da se pokažeš kao slučaj koji je neizliječiv za izbavljenje. I u svakom slučaju, s topografske tačke gledišta, vješanje oko vrata i hvatanje za grlo gotovo su ista radnja”.

Tako je, gledajući fanatizam u svakodnevnim odnosima, i prenoseći to na nivo društva, opisivao Oz.

Na Univerzitetu Ben-Gurion u Be’er Shevi, gdje je nekad predavao hebrejsku književnost, već godinama djeluje Arhiv Amosa Oza. Tamo su prikupljena sva izdanja njegovih knjiga i sva njegova pisana ostavština te znanstveni radovi o njemu.

Svoje je studente, osim teorijskoj analizi, kazao je u intervjuu za Jutarnji, učio kako biti dobar čitatelj. Oz je razlikovao “čitatelja spletkaroša” koji iza napisanog uvijek traži autora, neki detalj o njegovu razmišljanju i životu, i “dobrog čitatelja”. 

“Dobar čitatelj u iskustvo čitanja unosi svoj život, pokušava sebe staviti u situaciju više likova iz priče. Dobar se čitatelj pita šta da sam ja on ili ona, šta bih napravio, mislio, kako bih se osjećao. Čitati roman nije kao da čitate manifest, ne treba u njemu tražiti velike zaključke i moralne lekcije. Čitanje književnosti služi tome da se približite sebi, da upoznate sebe sama".