Sjećanje na ZOI 84 (2): Sve se može u Sarajevu i BiH

SARAJEVo, (Patria) - Sarajevo i BiH su bili i ostali primjer kako se nikad ne odustaje da bi se na kraju pobijedilo. U Atini 1978. godine trajalo je nadmetanje za dobijanje domaćinstva olimpijskih igara. Francuska i Čehoslovačka su odustale od kandidature. U prvom krugu glasanja otpao je Geteborg, a u trci za Igre ostali su Sarajevo i japanski Saporo. Ipak, Sarajevo je sa tri glasa više pobijedilo (39-36) i time zauvijek ušlo u olimpijsku historiju.

Lord Michael Morris Killanin, britansko-irski novinar i sportski djelatnik, tada prvi čovjek Međunarodnog olimpijskog komiteta je rekao: „Možemo da idemo u Geteborg i to će biti disperzija olimpijskih igara, borilišta su po cijeloj Švedskoj. Možemo da idemo u Saporo, gdje smo već jednom bili. Treba da otkrivamo nove prostore. To je Sarajevo.“ Sarajevo će pamtiti Lorda Killanina.   

Od 8.2.1984. do 19.2.1984. je sigurno najljepši period u historiji Sarajeva, a XIV Zimske Olimpijske Igre sigurno najbolje organizirane igre do tada. Ljudi su bili u zanosu i disali kao jedno biće.

U organizaciji su bili ljudi koji su znali šta hoće: Branko Mikulić, Ahmed Karabegović (generalni sekretar Organizacionog odbora 14. Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu), Ljubiša Zečević (koji je prvi došao na ideju za igre), Artur Takač, Emerik Blum, Uglješa Uzelac, Ante Sučić, Braco Kosovac, Salko Selimović, Bogić Bogićević, Petar Dodik, Kemal Karačić, te stotine ljudi koji su značili nešto u ovoj organizaciji.

Naravno, bilo je previše onih koji su sumnjali da Sarajevo može organizirati Olimpijske igre. U vrhu Jugoslavije bilo je i ismijavanja, ali i ljubomore. Stane Dolanc, jedan od najmoćnijih u političkom vrhu nakon Josipa Broza Tita, tražio da se sve zaustavi, da se kandidatura povuče, da se, rekao je, Jugoslavija ne sramoti. Predsjednik Vlade tadašnje Jugoslavije bio je Veselin Đuranović, koji je rekao s cinizmom da se Sarajevo može kandidovati i za odlazak na Mjesec.

Uoči Olimpijade nije bilo snijega i mnogi su strepili za održavanje i kvalitet igara. Naime, na planinama ga je bilo, ali ne koliko je trebalo. Stranci su već govorili da će biti problem. Ali, dok su to iznosili kao sumnju i pokazivali na plavo nebo iznad grada, Sarajlije su im blagonaklono sa smješkom govorile: Ne brinite, biće snijega. I onda se dogodilo čudo: Sedmi na osmi februar, noć uoči početka igara, počelo je padati i snijeg je zatrpavao grad i olimpijske planine. Jutro nije ni svanulo a ljudi su izlazili u mrak i čistili ulice. Snijeg je došao kao čudo koje danas opet vidimo na početku EYOFA. Nekim nadnaravnim putevima, zapadao na dan početka igara mladih.

Olimpijada u Sarajevu je ujedinila svijet. Pred same igre iz tadašnjeg SSSR-a su zaprijetili da će odustati zbog jednog nesporazuma oko američkih akreditacija, ali su organizatori uspjeli smiriti strasti. I nakon brojnih hladnoratovskih sportskih podjela, Sarajevo je uspjelo objediniti igre. U Sarajevu su bili takmičari iz čak 12 zemalja više nego u Lejk Plesidu, na prethodnim igrama.

Ljudi su bili ljubazni, srdačni i spremni u svakom trenu da pomognu. Stranci koji su došli u Sarajevo su osjetili pažnju. Taksisti su vozili besplatno. Sve izgubljene stvari su uredno vraćane. Mnogi se sjećaju kada je kao gost američki glumac Kirk Douglas objavio da mu je nestao novčanik sa nekoliko hiljada dolara. Bio je to šok, koji je zamalo bacio sjenku na igre. Ali, ubrzo je taksista, koji ga je vozio, na zadnjem sjedištu, našao novčanik sa njegovim dokumentima i predao ga slavnog glumcu dok je večerao u jednom sarajevskom restoranu. Nešto kasnije se pojavila laž da je neki ćevabdžija Douglasu naplatio porciju ćevapa sto dolara. Ali to je bio dio kasnijih doskočica i jeftinih pokušaja podvala najljepše pokazanom gostoprimstvu grada Sarajeva.     

Problemi su se pojavljivali uoči i tokom igara, ali su efikasno rješavani. Tako je prema pravilima MOK-a visinska razlika između starta i cilja spusta treba biti minimalno 800 metara. Pošto je vrh Bjelašnice na visini od 2.067 m, cilj dole u ravnini na 1273, falilo je par metara. Ali, prepreke su savladavane u hodu. Na vrhu Bjelašnice izgrađen je jedan objekat, a spustaši su upravo startali sa krova tog objekta, tj. sa visine od 2.076 m. Tako se dobila potrebna visinska razlika od 800 metara, tj. tačno 803 metra.

Sve stvari su se rješavale urgentno. Hiljade volontera je radilo na svakom koraku. Bilo je često previše onih koji su htjeli pomoći a i teško ih je bilo odvratiti.     

Olimpijadu je u televizijskim prijenosima vidjelo 2,5 milijardi ljudi. ZOI u Sarajevu prve su koje su organizovane sa uspješnim finansijskim efektima. Ostvaren je suficit od 12 miliona dolara, što je tada bilo oko 40 miliona DM. Nakon igara u Sarajevu, kanadskom Kalgariju je ZOI 1988. za 750.000 dolara prodala domaći softver za obradu podataka.

Grad je dobio osnovu za jak zimski turizam. Izgrađeni su moderni i moćni sportski objekti na Bjelašnici, Jahorini, skakaonice na Igmanu, bob-staza na Trebeviću, nova zgrada RTV-a, napravljeno je oko 40 hiljada  novih stanova, sređen aerodrom, izgrađeni i obnovljeni mnogi hoteli.

Iz svih republika firme su nudile svoju pomoć. U Sarajevo je prebačeno više od 200 autobusa jugoslovenskih prijevoznika da bi se prevozili sportisti i gosti na sportska borilišta.

Tada je i najvećim pesimistima postalo jasno kako je u Sarajevu i Bosni i Hercegovini sve moguće.

Godinama poslije, sportisti i stranci koji su bili gosti grada, sjećali su se organiziranosti i požrtvovanja u tih 11 dana savršene sarajevske čarolije.