Ako nema cilja uvijek smo na dobrom putu

Piše Edin Urjan Kukavica

Moram priznati da je redovno, tradicionalno, godišnje okupljanje četnika u Višegradu proteklo ove godine bilo prepuno iznenađenja... Najprije, iznenadio me broj, žestina i sadržina reakcija i osuda, te poziva na reagiranje domaćih nehljeba i šokiranost i uznemirenost međunarodnih licemjera... Iznenadilo me i to što su toliki ljudi iznenađeni što su četnici četnici! A iznenađen sam iznenađenošću bh. zvaničnika da u BiH ima četnika... i to autohtonih, legitimnih, legalnih i registriranih...
Prvo, četnici se već decenijama okupljaju u isto vrijeme i na istom mjestu, a i istim povodom... i do sada bi se postrojili, doduše ove godine su malo jednobrazniji nego prethodnih, položili nekakav vijenac pod nekakav „spomenik“, obišli mjesto na kojem je najveći (četnik) uhvaćen zahvaljujući izdaji drugog po veličini (četnika)... sjetili bi se ovi sadašnji (četnici) slavne prošlosti onovremenih (isto četnika)... potom bi suzama solili rakiju, nazdravljali mrtvima i živima, nadmetali se u tome uz šta je sve moguće dodati pridjev „srbski“ (voda, zrak, nebo...), u međuvremenu bi se ponapijali i nerijetko šakama argumentirali raspravu ko je bio veći (četnik) i ko je koga izdao i jesu li (četnici) bili fašisti ili antifašisti i u gluha doba noći – kako i priliči (četnicima) – razišli i razvezli do slijedeće godine. Sve u svemu... tipično (četnički), hrabri kad su u gomili i kad nema niko osim njih naoružan, kad se može smirom pobiti, zapaliti, silovati, a da niko ne puca na njih, i tako... sve autohtono, legitimno i legalno. 

I sve bi to uvijek do sada nekako, prolazilo „ispod radara“... Istina, pojavila bi se poneka medijska i diplomatska reakcija, osuda i zgražanje ali nikada ovoliko i nikada ovako „žestoko“ te to – uz nagomilano iskustvo u vezi podizanja puno prašine oko bilo čega – pomalo daje za pravo da budem skeptičan.

Drugo, pravni osnov za registriranje „udruženja građana“ koje će okupljati, organizirati i pomagati nositelje svakovrsnih idiotluka ugrađen je u same temelje i krov ove recimo, države... u njen Ustav svejednako kao što je u isti taj Ustav ugrađena mogućnost relativiziranja i rehabilitiranja bilo čijeg zločina te se reagiranja poput ovih koja slušamo već dva dana – u malo slobodnijem tumačenju – mogu smatrati svojevrsnim antiustavnim djelovanjem... Treba li doista, ikoga podsjećati da u Bosni i Hercegovini prema Ustavu gotovo isključivo žive Bošnjaci, Srbi, Hrvati kojima je dopušteno sve. 

Političke kaste u BiH – posebno one koje ne dvoje da je Dejtonski mirovni sporazum neefikasan demokratski model za zemlju, ali iznimno koristan za njihov opstanak – pokušale su i, u velikoj mjeri uspjele, da prisvoje sve što se moglo prisvojiti tako da se često čini da je etno-politički poredak ne samo ukrao demokratiju građanima ove zemlje nego i kriminalizirao sve što se protivi njihovom narativu, sloveći one koji se slažu ili šute patriotama, nacionalno ispravnim, miroljubivim i državotvornim građanima dok su svi ostali lijenčine, lopovi, huligani i probisvjeti. I na tome se nisu zaustavili... Vjerujući u vlastitu bogomdanost oteli su ljudima čak i pravo da misle, vjeruju po vlastitom izboru, a pogotovo da govore ono što oni ne žele čuti.

Odatle valjda, obrazac po kojemu su samo zločini drugih pravi zločini – ostalo su valjda dobra djela – kao dio etnonacionalističke ideološke matrice: neprestalno podsjećanje na rat – ovaj zadnji ili onaj prethodni – i počinjene zločine, navještavanje izvjesne mogućnosti izbijanja novog. čime se i sluđivani i nezainteresirani održavaju u ravnoteži straha, apatije i melanholije na kojoj se zasniva dobijanje izbora i vlasti, a iza koje se kriju zamislivo jednako veliki zločini počinjeni protiv svojih respektivnih naroda u postratnom periodu.

S druge strane, ako do sada i posljednjem pravnom laiku u ovoj zemlji nije jasno da se cijeli sistem – od Ustava do administrativne organizacije zemlje – mora resetovati i krenuti ispočetka, trebalo bi da makar sada jeste.

No, ono što je u svemu tome doista, poražavajuće, a istovremeno služi i kao argument više u prilog tvrdnji o potrebi resetiranja sistema, jeste jedna od reakcija jednog od bosanskohercegovačkih čelnika, Predsjedavajućeg VM koji je zatražio ili pozvao – nisam siguran – institucije države da reagiraju. Ne znam šta je u ovoj jednoj jedinoj rečenici koju sam izdvojio tragičnije: to što Predsjedavajući VM nije institucija ili nije nadležan, to što jeste ali ne zna da je institucija i da je nadležan... A Bošnjak.

Kuda ide i kamo vodi ova bošnjačka politika? Postoji li hijerarhija ciljeva, jasan pravac i strategija djelovanja, slijed aktivnosti, raspored poteza... bilo šta što bi bilo koga moglo navesti da pomisli: Aha... dobro... ovo je „naš“ cilj i ovo je „naš“ put? „Mi želimo jedinstvenu Bosnu“ nije nikakva politika, a pogotovo ne plan ili strategija. To je jedna ili cijeli spisak želja. Doduše, neki kažu da se bošnjačka politika svela na liječenje kompleksa iz djetinjstva i mladosti, na ispunjavanje osmomartovskih ili bajramskih želja suprugama i rođendanskih partnerima, koalicionim... Neki drugi su pak, mišljenja da se u bošnjačkoj politici više pažnje posvećuje ozbiljnijim tenderima nego dijalogu sa Briselom ili, ne daj Bože, Londonom, Parizom ili Vašingtonom. Za Zagreb možemo preko Save pa na autoput (preko Bihaća je sad malo problematično, a bit će još gore), a sa Beogradom je sve u redu, Turci će nam graditi brzu cestu. 

S druge strane su hrvatski i srpski etnonacionalizam sa respektivno, ustaškim odnosno četničkim zadahom, čvrsto stoje na i iza svojih stoljetnih tradicija i pretenzija i tu se doista, ima malo za reći.

U iznimno žestokoj konkurenciji bezobrazluka, bezočnosti i bšćutnosti koji se kod nas zovu nacionalnom politikom, HDZ je ipak, osvojio neupitno prvo mjesto najprije legitimizirajući najobičnije udruženje građana (HNS) kao jedinog predstavnika hrvatske nacionalne volje, a potom izdižući „problem“ neizbora DČ na razinu međunarodnog problema delegirajući izborni poraz lokalnog političara preko političkih sponzora iz Hrvatske, na razinu institucija EU. Naime, razmaženi nenabrojivim bespotrebnim, ničim zasluženim ustupcima prirodnih etnonacionalnih saveznika u FBiH, (SDA) DČ i HDZ su naviknuti pobjeđivati temeljem glasova hercegovačkih Hrvata bez obzira na želje i glasove ostalih Hrvata u BiH te su to očekivali i 2018. 

U svakom slučaju, pravljenje katastrofalnih grešaka u rasponu od kojih je, pokazat će se, brutalna i bezobzirna pljačka kojoj se tepa pojmom privatizacija najmanja (za najveću, vjerujte mi, ne želite ni znati), a za čije ishode su redovno bili krivi drugi... prije ili kasnije doći će na naplatu. Ako već nije došla. Za sada ostaje nam da nagađamo šta smo – osim očiglednog – izgubili da bi najumniji među Bošnjacima ostali u i na vlasti. Mlitavost, promuklost i zabrinutost  pozicije najjače bošnjačke stranke ne samo u postizbornom formiranju vlasti nego i u ukupnom političkom pozicioniranju u BiH ukazuje na dvije nepobitne činjenice: 1. ime i prezime krivca za katastrofalno impotentnu poziciju bošnjačke politike i 2. da je nacionalizam doista, Bošnjacima stran i neprirodan i da se sa svim svojim vrlinama i mahanama, na tom polju i u tom okruženju uopće ne snalaze. Umne glave oko BI nemaju pojma šta je to država, pokazali su to na nenabrojivom mnoštvu primjera, pa kako će onda znati kako se to „nešto“ pravi i šta podrazumijeva. Osim toga, ne pokazuju ni naročitu želju da (na)uče... njima je sasvim dovoljno da su na strateškim mjestima njihovi ljudi i da se ne talasa jer talasanje nije dobro za tendere. Možda je samo radi podsjećanja, potrebno spomenuti da se netalasanje održava opasnim talasanjem, uspostavom i održavanjem nenormalnog stanja stalne napetosti čak, ne više međunacionalnih nego međuljudskih tenzija.

Stoga svima njima treba kriza – makar i (po)četnička – u najmanjem u vidu održavanja nečega što bi se moglo nazvati vakuumom vlasti (posjedanje položaja, zadržavanje pozicija moći ali nefunkcioniranje institucija) jer su oni u krizi nastali i samo u tom ozračju funkcioniraju, pokazuju i dokazuju kao jedini koji su u stanju krizu smiri(va)ti i držati pod kontrolom te, važnije, samo u krizi, međusobnom uvjetovanju i stalnoj prijetnji sukobom ne vidi se da ustvari, ne znaju šta bi.